Svako toliko, najčešće prigodničarski, primjerice uz Noć knjige, u kulturnoj javnosti iskrsne pitanje čitanja i čitanosti. Podaci su i više nego porazni, Hrvati od knjiga bježe k'o vrag od tamjana, jer ipak imaju pametnijeg posla od te staromodne zabave koju su mnogi ostavili iza sebe u 20. stoljeću. Vrlo znakovito, nitko podatak da je tijekom prošle godine samo 42% Hrvata pročitalo barem jednu knjigu ne povezuje s još poraznijom politikom oko školske lektire, oko koje se godinama lome koplja znalaca, a djeca i dalje moraju čitati baš ono što će ih iz svijeta knjiga prognati zauvijek. Naravno, treba pošteno priznati da je navika čitanja nešto što se nosi iz roditeljskog doma, jer ako ne čitaju ljudi oko nas i ako nam čitanje ne postane navika u godinama kada naučimo slova, male su šanse da će nas neki odličan i predani nastavnik ili profesor poslije natjerati da strastveno zaronimo u najveće blago koje je čovječanstvo uspjelo stvoriti.
Lektira je vrlo važna riječ i za hrvatska kazališta, jer upravo lektirni naslovi čine osnovu repertoarne politike, i to ne samo dječjih kazališta u nas. A baš kao i kod knjiga, čini se da i ta teatarska lektira u sebi nosi prokletstvo s uputom: izbjegavati. Sva dječja kazališta jedva su progurala kroz dvije teške pandemijske godine, jer je strah od koronavirusa naprasno prekinuo organizirane dolaske vrtićkih grupa i školskih razreda. A ona žive baš od te publike i po tom principu kroje svoju repertoarnu politiku, birajući naslove za koje su sigurni da će privući upravo ljude koji djecu organizirano dovode u kazalište. I nema u tome zaista ništa loše, jer to znači da će najmanji klinci uživati u bajkama i basnama, a oni veći u predstavama nastalim po pričama i romanima primjerenima njihovoj dobi, ali taj je izbor često začarani krug iz kojeg se teško izlazi. Veliki iskorak učinio je 2019. godine ravnatelj zagrebačkog Kazališta Žar ptica Drago Utješanović, kada je ne samo naručio dramsko djelo o vršnjačkom nasilju već ga je naručio od mlade autorice. Tako je nastala drama "Ako kažeš, gotov si" Dine Vukelić, predstava koju je režirao Krešo Dolenčić, a u čijem je nastanku aktivno sudjelovala i Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba. Predstava, namijenjena djeci od deset godina naviše, progovara o gorućem problemu (ponekad i neprepoznatog) nasilja s kojim djeca žive u obitelji, školi, na ulici..., a to bi djelo uz klince na pragu puberteta trebali pogledati i svi roditelji kako bi lakše znali prepoznati 'signale' za uzbunu.Tom je predstavom
Žar ptica razotkrila ne samo gorući problem društva već i jedan od gorućih problema hrvatskog teatra, a to je gotovo apsolutni nedostatak naručivanja novih dramskih tekstova. Naručiti novi tekst za kazalište (čitaj: ravnatelja) znači preuzeti apsolutnu odgovornost, i za prepoznatu temu, ali i odgovornost za odabranog autora. To je uvijek kreativna avantura visokog rizika, kao što je to dokazala neuspjela drama Mire Gavrana "Svaki tvoj rođendan", koju su za HNK Zagreb naručili intendantica Dubravka Vrgoč i ravnatelj Drame Ivica Buljan. Da bi problem s novim dramskim djelima, kao i temama kojima se naša kazališta bave, bio i veći, tu je i kroničan nedostatak natječaja za takve tekstove.
I ovdje su glavni protagonisti Vrgoč i Buljan, pa je tako uspjela drama "Gdje se kupuju nježnosti" Monike Herceg pobijedila na njihovu natječaju, a prije pandemije natječaje za nove komedije redovito je imalo i malo izvaninstitucionalno kazalište Teatar Moruzgva Ecije Ojdanić. Istodobno ravnatelji kazališta (baš kao i redatelji) rijetko su viđeni gosti na programu "Držić u ZKM-u", u sklopu kojega ovo kazalište priređuje režirana koncertna čitanja novih drama, i to onih koje su već prepoznate od stručnog žirija te su osvojile glavnu nacionalnu nagradu za dramsko pismo.
Možemo li se onda uopće nadati proširivanju uskog kruga tema kojima se naše kazališne kuće bave? Nažalost, ne! Teme kojima se one bave toliko su uske i lako predvidljive da se doista čini da hrvatsko kazalište svoj život živi u potpunoj izolaciji od društva čiji je dio, ali i svijeta koji se oko tog istog kazališta mijenja nevjerojatnom brzinom. Kako drukčije objasniti činjenicu da je tijekom dugogodišnje migrantske krize, uz sve one ljude koji svakodnevno po hrvatskim šumama, gorama i rijekama traže svoj put u neki bolji, sretniji – europski život, hrvatski teatar uspio odgovoriti sa samo dva naslova, dvije predstave nastale u okrilju izvaninstitucionalnog kazališta, a riječ je o predstavama "Lampedusa Beach" Senke Bulić i "Bura" Romana Nikolića? Jesu li to zaista ljudi koji nas se ne tiču? Jesu li to sudbine s kojima se ne možemo povezati? Naravno, nipošto ne treba zanemariti ono što kazališta moraju imati na svom repertoaru. Znaju se temelji žanra i neka djela uvijek moraju biti prisutna, jer nema dobrog dramskog kazališta bez jakih temelja, a lijevamo li ih u "armirani beton" riječi, najjednostavnije je reći da ih čine Shakespeare, Čehov, Krleža i Marinković, dok mu katove grade Brecht, Ibsen, Molière, Držić, Vojnović i – Tena Štivičić, koja se dramom "Tri zime" upisala na listu ovih velikana za sva vremena.
Zbog svih ovih problema zbog kojih kazališta idu linijom manjeg otpora, pa će tako recimo na izvedbama "Kiklopa", "Hamleta" ili "Gospode Glembajevih" gledalište 'puniti' srednjoškolci kojima je to kraći put u lektiru, od izuzetne je važnosti predstava "Naš razred" s kojom je nedavno izašlo Dramsko kazalište Gavella. Ono još uvijek ima status beskućnika pa zato i ovu predstavu igraju gdje uhvate (uglavnom u CeKaTe-u i Kulturnom centru Travno), a upravo je "Naš razred" jedini kazališni odgovor na temu novog rata u Europi.
Djelo Tadeusza Słobodzianeka u režiji Jasmina Novljakovića stoji kao priča o apsolutnom ljudskom zlu, o svim onim mrakovima koji iz (naoko običnih) ljudi izranjaju u trenucima tektonskih povijesnih promjena, od kojih je rat svakako najveća. I baš kao što je Drugi svjetski rat doveo do toga da Poljaci u jednom malom mjestu zatvore svoje susjede Židove u štagalj, poliju ga petrolejem i zapale, tako i danas u Ukrajini "gore" neke nove vatre ljudskog zla. Doći u kazalište, na "Naš razred", znači suočiti se s tim zlom, a ne okrenuti glavu na drugu stranu. Možda je to ono najviše što tzv. mali čovjek može napraviti u trenucima kada neki novi rat proždire neke nove gradove i ljudske sudbine, dok u mraku vlastitih strahova razmišlja hoće li sve to, pa i on sam, nestati u znaku neke nove "gljive". U svakom slučaju to je ono najmoćnije što za sve svoje gledatelje može napraviti kazalište, ono koje ne postoji kako bi nam "pričalo priče" ugode, već kako bi nam s vremena na vrijeme opalilo šamar. Kazalište doista ne može promijeniti svijet. Nikada to i nije moglo. To je posao njegovih – mislećih – gledatelja.