„Mislim da će slika o Jugoslaviji, kako se u njoj živjelo i kakva je to zemlja bila, koliko se sve više udaljavamo od njenog raspada, biti sve nejasnija. Mislim da će završiti u magli, u totalnom neznanju što je ta zemlja bila, bilo da je totalno negirana, bilo da je fantastično hvaljena kao zemlja neizmjerne sreće“ - ovo je jedna jednu od najtočnijih konstatacija o postpogledima na bivšu državu, a izgovara je Veljko Bulajić na kraju dokumentarca „Cinema komunisto“ Mile Turajlić koji se bavi razdobljem partizanskog filma, velikih stranih koprodukcija, Avala filmom, Titovom opčinjenosti filmom (svaku večer obavezno po jedan film: od hollywoodskih spektakala do, molit ću lijepo, Antonionijeva „Uvećanja“!) i njegovom osobnom kinooperateru.
Za početak molba: tko ne može podnositi objektivističke rasprave o pojedinim segmentima bivšeg društva bez refleksnog optuživanja za jugonostalgičarstvo i sličnih gluposti lijepo je zamoljen da odmah prestane čitati ovaj tekst.
Dakle, na ostvarenje Bulajićeve konstatacije i nije se trebalo dugo čekati, Jugoslavija je bila debela magla već u vrijeme davanja te izjave 2010. g, a za to se pobrinulo nekoliko faktora: rat (iako on nije bio posljedica programa bivše države nego srpskog hegemonizma), a i s naše je strane trebalo ogaditi bivši sustav prije nego ljudi shvate da će u „boljoj budućnosti“ ostati bez socijalnih i zdravstvenih prava, besplatnih stanova i obrazovanja, zajamčenih radnih mjesta, da će se ono što je u socijalizmu bio srednji sloj u (našem) kapitalizmu nazivati bogatstvom i porezovati kao takvo itd.
Ovaj dokumentarac tretira partizanski i općenito socijalistički film kao svjesno dizani fenomen što je nesumnjivo bio. Na žalost, iako su u filmu okupljeni dosta značajni akteri, među kojima Bulajić i Bata Živojinović, film ne ide dublje od egzotičnog šarenog slatkiša koji se kao takav lako našao na svjetskim festivalskim policama: umjesto ozbiljnijih socioloških analiza društva i ekonomskog statusa ukupne kinematografije, Mila Turajlić radije se zabavlja time da za svaku rečenicu koju neki od sugovornika izgovori kao ilustraciju i komentar nasloni na adekvatnu scenu iz partizanskog filma. I tu je napravila doista golem i mukotrpan posao.
No, u cjelokupnom pristupu radi neke programatske pogreške koji pomažu zgušnjavanju spomenute magle (ne iz ideološke suprostavljenosti, nego više iz površnosti ili nezainteresiranosti), a glavna joj je teza o bivšoj zemlji kao filmskoj kulisi. Zgodno kao metafora, ali je li baš tako? Možemo se smijati nasilnoj kulturifikaciji zemlje i parolama „kulturni dom u svako selo“ iz kakve je proizašla „Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj“. A što je alternativa – shopping centar u svako selo!? „DM u Mrduši Donjoj“! Da, širio se i entuzijazam rada, opet često smiješno i nategnuto, živjelo se na kredit, ali diglo se i podosta velikih firmi koje su brendovi i danas samo zato jer ih se nisu dočepale novostvorene elite. Danas se još više živi na kredit, a koji su novi proizvodni brendovi na ovim prostorima? Čega se danas širi entuzijazam? Više se ne uzdamo ni u tvornice ni u rad, na cijeni su samo – usluge i projekti.
Većina je partizanskih filmova danas uistinu smiješna, ali najbolji među njima ukazuju na izuzetno visoke profesionalne kriterije kinematografije u kojoj su nastali, a svakodnevne strane koprodukcije ili puke tehničke usluge osiguravale su državi, tako se kaže i u „Cinema komunistu“, neophodan priljev deviza. Danas o tome ne možemo ni sanjati.
Mila Turajlić zastupa i tezu: „oni su uživali, a mi moramo plaćati račune.“ Ne, mi plaćamo račune naših vlastitih lopova, egomanijaka, manipulatora i neznalica. U kojem dijelu filmskog seta mi živimo kad su miševi odavno odnijeli i kulise?
Jesu li ikad u povijesti veći umjetnici stvarali u Hrvatskoj nego za vrijeme Tita? Trebam li nabrajati?