Upalili smo prvu adventsku svjećicu, gradovi su se osuli božićnim ukrasima, a među njima je i jedan koji je i kod nas uobičajen, kako na ulicama tako i u domovima, ali nema veze s našom, već s germanskom tradicijom – drveni lutak orašar. No da se to može promijeniti, dokazuje ilustrator Zdenko Bašić, koji u svojoj čudesnoj radionici ovih dana izrađuje nove čuvare. S idejom da orašara transponira i poveže s hrvatskom tradicijom, za buduću izložbu izradio je prvih nekoliko orašara koji su poprimili izgled, imena i uloge bića slavenske mitologije i postali zeleni duh Gruden ili primjerice vilenjak Ormoš – čuvar lijepih sjećanja.
– Pokušavam smisliti nešto naše, dati orašarima smisao unutar hrvatske tradicije tako da postanu poput neke vrste nama bliske zaštite i nositelja blagostanja. Dakle, srednjovjekovnu njemačku tradiciju povezujem s našom pa je svaki od mojih orašara biće ili stvorenje koje se pojavljivalo u hrvatskim predajama. Izradio sam ih četiri, u planu ih je još toliko, a zasad imam klasičnog vojnika čuvara, ali i Dedeka Mrazeka koji se pojavljuje u Podravini i na granicama sa Slovenijom i bio je neka vrsta vilenjaka ili duha koji je donosio mraz te se spominje da je imao sivu bradu koja je bila ukrašena injem i šipkom. Tu je i Ormoš, zaštitnik Božića i svega što se u blagdanskom mjesecu događa, a tada se po tradiciji gata i predviđaju događaji za cijelu iduću godinu. Ormoš je zapravo duh zaštitnik – kaže Zdenko Bašić.
Njegovi su orašari visoki su oko 1,70 m, donji im je dio cjepanica kao simbol badnjaka, tijela su im izrađena od drva i stiropora, a odjeveni su u ručno šivana odijela od pliša. Uz njih, a vezano za Advent, Bašić radi i na novoj zanimljivoj knjizi/slikovnici “24 dana do Božića”, i to u svojoj maniri, dakle sve radi sam, od teksta do crteža.
– U njoj svaki dan do Božića predstavlja jedno biće iz hrvatske tradicije i jednu priču vezanu za nj. Imam dakle one klasične likove poput svete Barbare koja je odgovorna za sijanje pšenice ili svetog Nikole, o kojem sve znamo. No tu je i naša sveta Kata, a na njezin dan službeno počinje zima i završava godina te počinje advent. Na Katu se sva stoka morala spremiti u staje, a prestajalo se i sa ženskim poslovima poput šivanja. Zanimljiva mi je i sv. Lucija, koja donosi niz običaja poput izrade drvenog stolčeka – tronošca bez čavala. Rade ga neudane djevojke i neoženjeni momci i na Badnjak ga nose u crkvu pa, tko stane na nj, vidi se da je nečastivi, a one su onda sigurne da s tom osobom ne trebaju stupiti u brak. A za Luciju je vezano još nešto... Naime, znamo kako iza Nikole ide Krampus, kojim su se plašila djeca. No od Nikole do Božića djeca bi zaboravila Krampusa i, nerijetko zatvorena u kuću zbog hladnog vremena, postajala nemirna, pa ih se strašilo Lucijom. Dakle, na Luciju selom bi hodale žene odjevene u bijelo, s bijelom koprenom preko glave, a kako je to bilo vrijeme svinjokolje, u tanjurima su nosile svinjske oči koje bi prelile rakijom i zapalile da gore pravim plamenom. Djeca su morala obećati da će biti dobra jer u protivnom Lucija bi im mogla uzeti oči. Tako da je u Podravini Lucija bila puno strašnija od Krampusa. Uglavnom, složio sam priče koje imaju i sablasnu notu, ali jednostavno govore o narodnim predajama – govori Bašić.
A kad smo već i ovu priču počeli s orašarima, valja se podsjetiti i koja je njihova izvorna njemačka priča. Naime, orašari se u Njemačkoj spominju od 15. stoljeća. U njemačkom folkloru vjerovalo se da donose sreću i štite kućanstvo. Predstavljaju moć i snagu i služe kao čuvari obitelji od opasnosti. Svoje prepoznatljive iskešene zube pokazuju zlim duhovima i, unatoč strogom izrazu lica, glasnici su sreće i dobre volje. Najpoznatiji orašari su oni iz Sonneberga iz njemačke pokrajine Tiringije te iz Erzgebirgea – Rudogorja, na granici s Češkom. Na tom su području ljudi zarađivali rudarstvom, no s propašću te industrije, rudari su počeli izrađivati igračke i figurice koje su se prodavale na božićnim sajmovima diljem Njemačke. Ti pravi orašari, prije njihove masovne proizvodnje i današnje dekorativne svrhe, imali su čak 130 sastavnih dijelova i čeljust za razbijanje ljuske oraha, a kako su se lješnjaci i orasi tradicionalno jeli tijekom zimskih mjeseci, i orašar se počeo povezivati s blagdanima. Postoji i jedna narodna predaja kako je orašar dobio svoj izgled. Navodno je jedan zemljoposjednik ponudio nagradu onome tko mu pomogne da ubrane orahe lakše razbija. Prvo je stolar predložio rezanje pilom, vojnik da ih gađa mecima, a potom je lutkar donio drvenu lutku jarkih boja i čeljusti s metalnim oprugama za razbijanje ljuske oraha.
Tek u 17. stoljeću orašari su dobili današnji oblik, u čemu je najveću ulogu odigrao Christian Steinbach koji je započeo tradiciju ručno rađenih drvenih orašara u obliku vojnika. Tvrtka postoji i danas. Sljedeća etapa povijesti ključna za njihovo širenje svijetom jest Drugi svjetski rat nakon kojeg su ih američki vojnici ponijeli sa sobom preko bare – u Ameriku, a dobar dio primjeraka na drugi je kontinent odnijela i europska emigracija. No ono što je posebno pogodovalo globalnoj eksploziji orašara je balet Petra Iliča Čajkovskog prema bajci E. T. A. Hoffmanna “Orašar i kralj miševa”. Prva svjetska izvedba bila je 1892. u Marijinskom teatru u Sankt Peterburgu. U Hrvatskoj se počeo izvoditi u HNK u Zagrebu 1923., ali za početak samo u fragmentima, a 1931. izveden je u cijelosti i ostalo je povijest.
A dok hrvatski orašari Zdenka Bašića budu spremni za izložbu, dobra vijest za sve koji nisu uspjeli nabaviti njegovu rasprodanu knjigu “Mjesečeve sjene” u izdanju Planetopije – priprema se još jedno izdanje. Točnije, u siječnju Bašić kreće u kickstarter kampanju kojom će ju prevesti i na engleski jezik i izdati ponovno i na hrvatskom i na engleskom.
Naime, nakon nagrađivane knjige “Sjeverozapadni vjetar”, “Mjesečeve sjene” otkrivaju čitateljima mjesta na koja Mjesečeva svjetlost noću ne dopire, koja bude nostalgiju i strahopoštovanje i na kojima glavnu riječ vode vještice, copernice, vragovi, mure, jankići, nevidinčići, baukači i druga bića tame i vraćaju ih u vremena kad je čovjek bio jedno sa sobom i s prirodom. Vrhunskim ilustracijama, koje su rezultat računalne grafike, kostimografije, crteža i fotografije (u suradnji s fotografkinjom Ivom Lulić) Bašić je u njoj oživio obiteljsku usmenu predaju i, kao u virtualnoj šetnji, čitateljima omogućio da gotovo mogu dodirnuti etnografske elemente i čuti predaju o vješticama s Medvednice i iz samoborskog kraja.