Kemal Mujičić Artnam, "Sarina druga ljubav", Meandarmedia, 99 kuna
Treći roman Kemala Mujičića Artnama, hrvatskog pjesnika i prozaika, "Sarina druga ljubav" nastavlja utabanim artnamovskim literarnim putem. Mujičić tako jednostavnim stilom piše o svakodnevnim ljudskim problemima. Njegovi likovi nisu nadljudi, to su osobnosti koje su se u određenom trenutku našle u određenom prostoru u kojem pokušavaju živjeti najbolje što mogu. U situacijama u kojima se nalaze Mujičićevi likovi može se naći svaka prosječna Hrvatica ili Hrvat, stoga je tu riječ o iznimno čitljivoj i priljepčivoj prozi. Mujičić nikako ne voli postmoderno prozno prenemaganje i kvaziliterarno bildanje o svemu i svačemu. Ne razbacuje se rečenicama ni pasusima. U njega nema filozofskih traktata koji ubijaju radnju, ali ni dnevničkih opisa rutinskih postupaka kojima zna obilovati suvremena beletristika. Stoga i "Sarina druga ljubav" na mahove djeluje kao proširena pripovijetka jer ju je autor očito namjerno oglodao od svake suvišnosti.
Pa ipak, u svoj neveliki najnoviji roman, Mujičić je osim ljubavno-supružničkog klinča u kojem su se našli osviješteni stanovnici Zagreba Sara i Bruno, ubacio čitavu iznimno šaroliku paletu tema iz modernog života. U prvom redu tu je odnos prema vlastitoj psihi, a onda i prema psihijatrima i psiholozima te psihoanalizi. Taj ovisnički odnos prema tretmanu vlastitog psihološkog stanja u Hrvatskoj je naročito produbljen zbog Domovinskog rata, a ponešto i zbog pomodarskog imitiranja američkog načina života. Aktivni hrvatski vojnik Mujičić (i autor zapažene ratne dnevničke proze "Iz nevremena") i u ovom romanu bavi se sudbinom jednog ratnika kojeg i u miru proganjanju ratne slike i psihoze kojima nema kraja. Zbog njih intelektualac Bruno u jednom trenutku postaje žrtva liječničkog, očito dobro organiziranog reketa iz kojeg jedva izvlači živu glavu. Upravo zahvaljujući ovoj psihijatrijskoj epizodi, ovaj roman ima i neke elemente krimića, što mu daje na dinamici. No, autor se ipak nije dublje pozabavio razvijanjem priče o korumpiranim psihijatrima i psiholozima premda je na mahove i izrijekom spominjao neke konkretne primjere zloupotrebe hrvatskog zdravstvenog sustava koji se odnose na psihu pojedinaca. Ipak, i "Sarina druga ljubav" poput Mujičićeva romana prvijenca "Pet litara benzina" otvoreno secira hrvatsku društvenu poprilično bolesnu zbilju u kojoj se ratni problemi namjerno stavljaju u neki treći plan, da bi onda svako malo erumpirali poput atomske eksplozije. Stoga je i ovaj Mujičićev roman znakovit primjer hrvatske stvarnosne, i to angažirane proze koja ne skriva probleme niti se boji literarno tretirati nepoćudne teme.
No, u "Sarinoj drugoj ljubavi" Mujičić se prihvatio i pitanja umjetne oplodnje, a onda i pitanja ljubavnih previranja, nepovjerenja između partnera, opasne ljubomore, ali i nekontrolirane žudnje prema onom tako rado spominjanom zabranjenom voću u odnosu profesora i njegovih učenica.
Ovaj pitki, protočni roman nije opterećen prevelikim brojem likova. Iz njega se jasno vidi da Mujičića u literaturi ipak najviše zanima odnos između spolova. U tim vodama autor najsigurnije pliva, pišući zrelu prozu punu emocija, ali i putene erotičnosti, ne bježeći ni od poetskih pasaža. "Sarina druga ljubav" je i još jedan u nizu zagrebačkih romana, romana u kojem hrvatska prijestolnica dobiva svoj plastični portret.