Avangardan, provokativan, lucidan, često destruktivan kako bi skrenuo pozornost na društvene probleme, performans jest marginalan, ali itekako prisutan. Vidljivo je to bilo i u utorak u Mediki gdje je vladala simbolična gužva na Noći performansa u organizaciji udruge Domino, ove godine tematski posvećene feminizmu u umjetnosti, zajednici i praksi.
Od kolektiva i umjetnika sudjelovali su SoXe (Sonja Leboš i Ksenija Kordić), žuж (Dora Fodor i Hugo Baranger), Ana Katulić i Irena Boćkai, Igor Zenzerović...
Zanimljiva je bila intimna izvedba "Njezine neprošivene šutnje" Nikoline Butorac, u kojoj se bavi ženskim senzibilitetom, odnosno činjenicom da su njezina majka, ali i majke njezinih prijateljica dio vlastitog identiteta predale muškarcima, svojim partnerima, a da toga nisu ni potpuno svjesne pa se ne usude kritički im proturječiti čak i kada im je potpuno jasno da su u krivu. Od instalacija pak atraktivna je ona Lucije Žuti "Vitezovi, a mučenici" kojom sarkastično polemizira s Vitezovima Bezgrešna Srca Marijina, muškarcima koji svake prve subote u mjesecu između ostalog mole i za predbračnu čistoću i autoritet u obitelji. Umjetnica ih u radu pretvara u žrtve feminističkog doba. Postavila je tri križa s muškim majicama, što jasno daje do znanja da su oni mučenici, na kojima je natpis: "Idemo se igrati Boga, rata, Hrvatica i Hrvata", i tri jastučića s penisima kako bi se jasno dalo do znanja da su muškarci ti koji kleče.
Sam performans kao umjetnički pravac kod nas je svoj uzlet doživio sedamdesetih godina, no očito je i dalje prisutan te jednako aktualno, angažirano i kritički progovara o društvu. S obzirom na to da je hrvatska umjetnička publika zapravo izuzetno malobrojna i većinom orijentirana na trendove koje postavljaju meritorne institucije, predstavnici ovog umjetničkog pravca možda i dalje nemaju veliku publiku, ali svakako imaju svoju poziciju na hrvatskoj umjetničkoj sceni.
Hrvatski začetnik performansa, koji je utabao trnovit put marginalnosti kojim se ne puno lakše od njega probijaju i današnji umjetnici, a koji je bio i glavni orijentir popularnom Siniši Labroviću, svakako je Tomislav Gotovac (1937. – 2010.). Perfekcionist kakav je bio, svaki je svoj performans promislio do najsitnijeg detalja, bilo da je od jutra do mraka danima živio nasred Trga bana Jelačića ili se gol odlazio kupati u fontanu na Trgu žrtava fašizma. Godine 1954. izveo je svoj prvi performans u Mostaru. On je prvi naš umjetnik koji je, služeći se vlastitim nagim tijelom, izražavao svoj umjetnički izričaj te time zadobio pozornost publike.
Gotovac uzima tijelo kao ready-made; on je predmet svoje umjetnosti i vlastito tijelo postavlja u različite situacije i događaje na javnom mjestu. Radovi su mu izlagani diljem svijeta pa i u Centru George Pompidou u Parizu, a predstavljao nas je i na Venecijanskom bijenalu. Godine 1981. bio je posebno aktivan. Točno u podne 13. studenog, gol je krenuo iz haustora u Ilici 8 (gdje od 2013. na asfaltu stoji spomen-ploča s otiskom njegovih stopala u sjećanje na taj događaj) prema glavnom trgu dižući ruke uz povike: "Zagrebe, volim te." Na pohodu prema Trgu Republike, klečao je i lijegao na ilički asfalt, ljubio ga... Stigavši na Trg, uhićen je.
Pionirke ženskog performansa u nas su još itekako aktivne Vlasta Delimar (1956.) i Sanja Iveković (1949.) čija velika retrospektiva upravo traje u zagrebačkom MSU, a obje se u svojem radu mahom dotiču feminističke problematike.
Umjetnički performans ne ide ni protiv koga, a cilj mu je da nas možda osvijesti ili, Gotovčevim riječima: "Pruži mogućnost općinstvu da sve shvati ironično, a ne obvezujuće. Sve što sam radio na ulicama bio je moj sukob sa stvarnošću na pasivan način jer nikoga nisam silio da čini to isto."