Ništa nije moglo spriječiti Lastovce da umlate i spale nesretnog Turčina. Prvo su ga posjeli na crnog magarca, te svirajući liru, pjevajući i plešući s mačevima proveli kroz selo. Potom su triput culjali, odnosno spustili Turčina niz 250 metara dug konop razapet između sela i Pokladareve grže, vrha obližnjeg brda, te ga naposljetku ritualno spalili. Prethodno su mu skinuli odjeću, ali ne kako bi ga osramotili – jer lutka se nema čega stidjeti – već da tursku opravu iskoriste i dogodine na Pokladni utorak, kada će se spaljivanje, važan događaj u životu male lastovske zajednice, po tko zna koji put ponoviti. Taj je dan toliko poseban da podne zvoni već u 11 sati, ne bi li pokladari dobili vremena za preodijevanje u svečanu nošnju.
Vjeruje se da je običaj nastao potkraj 15. stoljeća, u doba kad su katalonski gusari napali susjednu Korčulu, te na Lastovo poslali glasnika i zatražili predaju otoka. Digla se oluja i potopila napadače, a ozareni Lastovci iskalili su se na zarobljenom glasniku. Gusari više nisu svraćali, kao uspomena na njih ostala je lutka punjena slamom, i pijeskom s groblja. S vremenom je dobila ime i izgled Turčina – tamnoputog, brkatog, s perčinom, fesom i rupom za cigaretu u ustima. Uz vizualne, radilo se i na zvučnim efektima, na svog su Turčina Lastovci počeli stavljati zamotuljke punjene barutom koji eksplodiraju dok se lutka spušta niz konop, pa odzvanja cijelo selo, građeno u obliku amfiteatra. Kad nesretni Turčin sleti, još ga i umlate drvenim mačevima. Mačevi su nekoć bili metalni, sve dok jednom zgodom, u žaru plesa, nisu počeli frcati prsti pokladara. Za razliku od korčulanske moreške, Lastovci plešu s mačevima samo jednom godišnje, i to obično u hladnoj veljači, na otoku usred Jadrana, do kojeg trajekt vozi pet sati. Dovoljno da lastovski poklad bude sačuvan u originalu, kao zaslužena nagrada svakom upornom putniku.
Turčin htio u EU.