Nada Ruždjak: Uvijek sam imala tremu i križala se prije izlaska, imala sam fotografije sina i supruga na pultu

“Jako puno mi znači nagrada kao priznanje za 35-40 godina pjevanja. Poslije trideset i pet godina umjetničkog rada, svoje sam uloge pjevala i nakon umirovljenja, potom samo koncerte. A uvijek se nasmijem kada se kaže ozbiljna glazba. Prava glazba, tako bih rekla. Nagrada mi je satisfakcija i zahvala za rad. Nisam dijete nagrada, pa mi je ova osobito draga jer je to nagrada struke“, govori primadona Nada Ruždjak koja će sutra primiti nagradu za životno djelo Hrvatskog glumišta.

VL: I kako se osjećate u mirovini?
– Nemam taj osjećaj. Došlo je vrijeme da prestanem nakon 35 godina. Ma kako dobro žena izgledala, partneri su mi bili djeca. Ipak je razlika između 60 i 25 godina, zar ne?

• Tko vas je uputio u pjevačku profesiju?
– Nitko. Mora vam Bog dati glas. Još kao dijete sam pjevala i glumila u kulturno-umjetničkom društvu i uvijek sam se vidjela na pozornici. Valjda sam bila predodređena, ali sam uvijek imala tremu i križala se prije izlaska, imala sam fotografije sina i supruga na pultu. Kada sam izašla na scenu, ja više nisam bila ja – nego Lucia, Adriana, Gilda, Traviata...

• Dugo ste bili na sceni. Što je bilo zadnje ?
– Tri čina iz tri opere o 35. obljetnici rada. Odabrala sam Gildu iz Rigoletta zato što sam u toj ulozi debitirala u HNK, Desdemonu u Otellu, koju mi nisu omogućili pa sam si priuštila najteži zadnji čin, i zadnji čin Traviate. Maestro Kranjčević je rekao: “Sad si izbrala i tri puta buš vumrla”.

• Koliko vam je bilo važno okruženje: partneri, orkestar, dirigenti?
– Jako. Partner nije morao biti prvoklasni pjevač, bio mi je važan kao osoba s kojom mogu uspostaviti kontakt. Ako sam imala partnera koji je bio odsutan, bila sam izgubljena. Ne znam kako drugi, ali ako sam bila neraspoložena, žalosna kao u doba kada mi je mama umrla pa sam morala pjevati, na sceni sam bila netko drugi, “prešaltala” sam se...

• Uvijek se nešto mora reći o najdražoj ulozi.
– Da, to kažem za Traviatu koju sam pjevala 22 godine. Nisam se od nje rastajala. Sad ne mogu sve odrediti: to mi je najdraža, to mi je najbolja. Obožavala sam Luciu, obožavala Gildu.

• Idete li u kazalište?
– Uvijek idem na premijere, na koncerte u Lisinski. Postoji nagrada “Vladimir Ruždjak“ ,pa sam i obvezna biti u komisiji. Volim otići jer se ne želim zakopati u četiri zida. Puno se družim, imam veliko društvo, posebno veliko žensko društvo.

• Koje su trenutačno vaše preokupacije?
– Predloženo mi je bilo da napravim još jedan koncert opernih arija. Mislim da je to ludo. No, počela sam ipak razmišljati misleći na Mozarta uz dva mlada gosta. Mogla bih to, ali da sad spremam koncert i mislim kaj mi je to trebalo. Sve u svoje vrijeme. Gotovo. Dobila sam nagradu za životno djelo i uzbuđena kao da je premijera.