Jesu li ovi ljudi došli iz nekog drugog svijeta? Iz paralelnog svemira u kojem ne postoje granice kojima su omeđena tijela nas običnih smrtnika? Osnovno je to pitanje koje se nametnulo nakon što smo na Festivalu svjetskog kazališta u ZKM-u vidjeli predstavu “Iznajmljuje se” u izvedbi plesno-kazališne skupine Peeping Tom iz Belgije.
Tijela bez kostiju
Plesači na sceni, a svi potpisuju i koreografiju predstave, pogotovu Jos Baker, Hun-Mok Jung i Seol Jin Kim, zadivljuju tehnikom, ali i načinom na koji “lome” svoja tijela. Osnovni je dojam promatrača da u njihovim tijelima uopće nema zglobova, već su punjena atomskom energijom, ali to je energija koje postajete svjesni tek kada vam nakon početne nevjerice mozak počne procesuirati ono što se pred vama događa.
No “Iznajmljuje se” mnogo je više od pokazivanja neobičnih i zadivljujućih plesnih tehnika (čak i kada u njih ubrojimo scene u kojima većina sudionika predstave zadivljujućom brzinom puže scenom). Gabriela Carrizi i Franck Chartier (umjetnički ravnatelji skupine koji potpisuju koncept i režiju predstave) zamislili su je kao priču o životu umjetnika koja se stilski i vizualno (scena je gotovo identična) nadovezuje na predstavu “Salon” iz 2004. godine.
Mnogoznačna je to priča koja se račva u nekoliko linija i pokušava prikazati kako to izgleda kad izvedba propada, kad umjetnici posumnjaju u vlastitu kreativnu moć. U njoj je važan dio i priča o disfunkcionalnoj obitelji koju uništava upravo – umjetnost. Obitelj velike sopranistice propada jer ona cijeli život samo pjeva i zbog glazbe u njezinu životu nema mjesta za druge, čak ni kad muž na nju iz sve snage urla da barem pogleda sina.
Kada treba otići
U tom kolopletu različitih i prepletenih značenja posebno je dirljiva epizoda koja govori o trajanju umjetnika. Mora li se pjevati i kada se za to više nema snage, je li publika motiv zbog koje čovjek samog sebe tjera dalje i kada dobro zna da je sve završeno ili, pojednostavljeno, čini li velikog umjetnika i spoznaja kada treba otići. Stoga ne čudi konačni dojam koji predstava ostavlja. Ona zadivljuje izvedbenim umijećem, ali i količinom sarkazma koji je u nju utkan (publika se tako smije i u trenucima koji su duboko tragični). Upravo taj sarkazam na pravi način naglašava mnogostruku složenost života svih koji su odlučili svoju kreativnost stalno izlagati na prosudbu drugima.
Treba li se onda čuditi (ili diviti dovitljivosti autora) što neke od scena izgledaju kao da su precrtane iz starinskih filmova strave.
Ili najsažetije moguće: nađu li se Peeping Tom negdje blizu vas, bili biste ludi da ih propustite.
zapravo odlicna