Vijest da je “Belladonna” Dubravke Turić osvojila nagradu za najbolji kratkometražni igrani film programa Horizonti 72. međunarodnog festivala u Veneciji, ni pola godine nakon što je Matanićev “Zvizdan” pobijedio u svojoj selekciji canneskog festivala i nakon mnogobrojnih drugih uspjeha naših filmaša na festivalima A kategorije posljednjih godina, sada nam doista pokazuje da se ništa ne događa slučajno.
Hrvatska ima vodeću regionalnu kinematografiju, što ne znači nešto osobito jer bosanskog filma gotovo da i nema, a srpski se nakon dominantne uloge u devedesetima polako slama unutar nepostojanja kvalitetne infrastrukture, iako mu se mora priznati da još uvijek i te kako zna zaintrigirati lokalnu publiku.Dizanje hrvatskog filma nije samo rezultat dobrog sustava HAVC-a, boljih i kvalitetnijih radova od onih koje smo imali u devedesetima – one su davno prošle, ali njihov se pogubni utjecaj, na žalost, još i te kako reflektira na današnju percepciju hrvatskog filma kod lokalne publike – nego i svijesti da su u modernoj kinematografiji uz dobre autore jednako važni kvalitetni ljudi za plasman i distribuciju filmova u međunarodnoj mreži festivala, distributera, promotora i svih pratećih djelatnosti.
Još lani u ovo vrijeme bili smo prezadovoljni jer je dugometražni film “Takva su pravila“ Ognjena Sviličića prvo ušao u istu selekciju venecijanskog festivala u kojem je “Belladonna” Dubravke Turić sada pobijedila, a nakon toga i osvojio nagradu za najboljeg glumca (slavio je Emir Hadžihafizbegović).Godinu dana kasnije imamo pobjednike iz Cannesa i Venecije, ali, na žalost, kada se slušaju sva okapanja oko HAVC-a, pitanje koje si postavljamo nije hoće li nam svijet i dalje biti tako naklonjen, nego hoćemo li mi sami moći – ne uprskati stvar.