Akwaeke Emezi novo je ime svjetske književnosti. Tridesetjednogodišnja nigerijska autorica/autor s brooklynskom adresom nebinarna je transrodna osoba, odnosno ne izjašnjava se ni kao muško ni kao žensko. To samo po sebi ne bi bilo velika vijest da upravo nije odabrana među 16 nominiranih za Women’s prize for fiction, nagradu koja najboljoj autorici donosi 30 tisuća funti, što u protuvrijednosti iznosi vrtoglavih 259.767 kuna! Time bi se prvi put u povijesti te godišnje književne nagrade moglo dogoditi da najboljom spisateljicom bude proglašena osoba koja samu sebe uopće ne smatra ženom. S obzirom na binarnost hrvatskog jezika, za potrebe ovog teksta navodit ćemo je u ženskom rodu, iako sama autorica na engleskom preferira rodno neutralno obraćanje (“they” umjesto “him” ili “her”). Akwaeke Emezi nominaciju je izborila romanom “Freshwater” koji je kritičarka Guardiana nazvala “nevjerojatnim putovanjem”, a New York Times već u naslovu ističe da se radi o “potresnom debitantskom romanu koji istražuje slobodu življenja višestrukih identiteta”.
Tradicija propitivanja
Glavna protagonistica romana je Ada, djevojka koja u sebi nosi duhove naroda Igbo, dok je njezin otac potpuno preuzeo kolonijalne vrijednosti i pokušava je odgojiti u katoličkom duhu.
- Od početaka tradicije pisanja romana u 18. stoljeću, fikcija je bila sredstvo propitivanja identiteta, osobnosti, onoga što nas čini unikatnim bićima. Birajući nominirane nismo bili svjesni rodnog identiteta Akwaeke Emezi. Tek kasnije shvatili smo da smo suočeni s povijesnim trenutkom u kojem je upravo osoba nebinarnog identiteta nominirana za tu prestižnu žensku nagradu - rekla je profesorica Kate Williams, predsjednica žirija Women’s prize for fiction.
Duh koji se iznova rađa
Očekivano, transrodna osoba u konkurenciji za nagradu čija je svrha promocija ženskog pisma izazvala je velike polemike: dok jedni smatraju da bi prostor za nominacije trebao ostati ekskluzivno i rigidno ženski, drugi podržavaju diversifikaciju i propitivanje granica roda, pa na kraju krajeva i smisla “ženskih” nagrada u 21. stoljeću.
- Moji prijatelji i obitelj znaju da nisam žena, ali mnogi me i dalje tretiraju kao da jesam. Samu sebe ne vidim u uvriježenim kategorijama roda, i zato mi je najlakše kad sam sama, jer nikome ne moram ništa objašnjavati - zapisala je autorica, koja je svojem publicistu ipak dopustila da je nominira za tu unosnu nagradu.
Zanimljivo, Emezi sebe najčešće definira kao “ogbanje”, duha koji se uvijek iznova rađa i progoni svoju obitelj. Istu sudbinu namijenila je i Adi, protagonistici svojeg debitantskog romana.
Može se ona izjašnjavat kao i glavica kupusa ili kao svemirski brod, psihihčke bolesti nisu ništa novo. Evo ja se izjašnjavam kao 75-godišnjak i predao sam zahtjev za punu starosnu mirovinu, sada čekam rješenje.