Warholov film Blow Job (Pušenje) iz 1963. prikazuje lice mladog muškarca kojega, sudeći po mimici njegova lica, netko nevidljiv seksualno opslužuje dok on stoji uza zid. Kamera je uporna do kraja, kad mladić saginje glavu i tako nestaje iz kadra ostavljajući kameri da snima golu fasadu. Film je Warholov komentar pornografskih zabrana, ali je ovaj put poslužio u sasvim drugačije umjetničke svrhe. Dio je tematske izložbe “Invisible: Art of the Unseen 1957. - 2012.” koja u londonskoj galeriji Hayward izlaže “nevidljiva” djela poznatih umjetnika čije se djelo bavi apstrakcijom nevidljivog! Andy Warhol je 1985. izložio i nevidljivu skulpturu: ništa nije izložio, ali je neko vrijeme stajao uz tu nepostojeću, samo imaginarnu nevidljivu skulpturu, pa otišao, ostavivši golo postolje s natpisom Andy Warhol, SAD, Nevidljiva skulptura. Među 50 eksponata u Londonu djela su Yvesa Kleina, Toma Friedmana, Claesa Oldenburga, Yoko Ono...
Izložbu duhovito nazivaju “najboljom izložbom koju nikad nećete vidjeti”, no šala nije njezino pravo lice. Oduvijek je umjetnike intrigiralo nevidljivo, i kako ga učiniti vidljivim bar našim mislima, ako ne i oku. Yoko Ono daje upute kako da zamislimo njezine nevidljive umjetnine. Azijski performeri zakoračili su u tome u čistu fantastiku! Pitanje kakve to više veze ima s umjetnošću ostavlja vas u prošlom stoljeću...
Blue job? Čini se da su kvalitetni novinari i lektori ostali u prošlom stoljeću, a ne pitanje umjetnosti...