Najbolji kritičarski dvojac koji smo ikada imali nepovratno su obogatili rock-kulturu

Dražen Vrdoljak i Darko Glavan rodonačelnici su ozbiljne domaće rock-kritike pa je Rock&Off nagrada za životno djelo samo zakašnjelo priznanje dvojici sjajnih ljudi i pisaca. Obojica su presudno utjecala na odnos domaće javnosti prema rock-glazbi i rastućim fenomenima pop-kulture koja se krajem šezdesetih godina počela više pojavljivati kod nas. Upravo krajem šezdesetih počeli su pisati o glazbi, usporedo prateći svjetske i domaće teme kojih je bilo sve više.

Bilo je i prije njih sjajnih pisaca starije generacije, poput Veselka Tenžere i Igora Mandića, ali Glavan i Vrdoljak sustavno su se bavili glazbom. Prenoseći sustav vrijednosti koji je vladao u Velikoj Britaniji ili SAD-u, pisali su jednako kvalitetne i važne osvrte poput onih koje ste mogli čitati u New Musical Expressu, Melody Makeru ili magazinu Rolling Stone. 

Bili su to vraški dobri tekstovi, briljantno napisani osvrti koji su udarili temelje rock-kritike kod nas u trenutku kad je domaća scena tek nastajala u svojoj pravoj formi i sadržaju. Dražen Vrdoljak i Darko Glavan rodonačelnici su domaće rock-kritike, a nesretnim spletom okolnosti u samo godinu dana između 2008. i 2009. godine izgubili smo najbolji kritičarski dvojac koji je itko od nas ikad imao.

Bez njih dvojice situacija s domaćom glazbenom kritikom ne bi bila ni slična, a kamoli ista. U ovo vrijeme kad svi pišu o svemu, nije pretjerano ponoviti ono što znamo odavno; Vrdoljak i Glavan pionirski su promovirali kritičarski rakurs – kako se i zvala Glavanova kolumna u Studiju, na ovim prostorima. Dakako, pisalo se i prije o pop-glazbi, ali ne na njihovoj razini pismenosti, ne s njihovom oštrinom zaključivanja i ne s takvom voljom i znanjem da se rock-kultura učini dostojanstvenom, jednakovrijednom drugim, “elitnim” glazbenim žanrovima. Vrdoljak i Glavan bili su prvi koji su na domaće medijsko tržište rock-kritike donijeli pravila kojih se i danas držimo. Odradili su i obradili “uživo” i sedamdesete godine, kad su prve medijske borbe bile najoštrije, u nevjerojatnom, usporednom “live streamingu” s rock-scenom koja se tek stvarala, a rock-kultura kod nas dobivala svoj puni, suvremeni smisao. Glavan je prvi tekst objavio daleke 1969. godine u Pop Expressu Veljka Despota i uredničke ekipe. S već tada jasnim dometima autentičnih domaćih autora, od Drage Mlinareca i Grupe 220 i Arsena Dedića, kasnije Buldožera i Dugmeta, pa punka i novog vala, Vrdoljak i Glavan dobili su pravi poligon za svoje kritičarske opservacije; imali smo vraški dobru glazbu, ali i vraški dobru kritiku. Pratili su rock, jazz i zabavnu glazbu kritičkim diskursom koji je proturječio tadašnjem samoproklamiranom sustavu vrijednosti na domaćoj glazbenoj sceni. U takvoj klimi procvata rock-scene i pop-kulture kod nas Vrdoljak i Glavan uveli su smislena pravila i izdigli rock-kritiku iz predjela naivnog PR-a u profesiju koja je poštovala kriterije iz svijeta. Dobili smo domaće Charlesa Shaarea Murraya i Roya Carra, čiji su tekstovi bili jednako vrijedni, zanimljivi, pismeni i opasni kao i oni u britanskom New Musical Expressu ili Melody Makeru. A sve to u trenutku kad se o domaćoj rock-glazbi baljezgalo i pisalo svašta. Osnovni postulat bio je da se koriste jednaki kriteriji u procjenjivanju domaće i svjetske produkcije, bez popusta. Šireći medijski teren, Darko Glavan briljirao je u pionirskoj knjizi “Punk”, objavljenoj 1980. godine, a zajedno s Vrdoljakom 1981. godine potpisao je prvu pravu domaću rock-biografiju, knjigu “Ništa mudro” o Bijelom dugmetu. Glavan i Vrdoljak godinama su ispisivali neke od najpronicljivijih tekstova o rock-glazbi, vodili oštre polemike i otvarali prostor ne samo za nov način pisanja i rada nego i promišljanja o glazbi i popratnim fenomenima te sustavu vrijednosti. 

Tečaj koji smo kao društvo dobili čitanjem njihovih tekstova bio je najdragocjeniji pa su putem utjecali ne samo na javnost nego i na buduće kritičare koji su neke od njihovih parametara i vrijednosnih prosudbi uvrstili u svoj rad. Uvevši stroža pravila i više kriterije, Vrdoljak i Glavan nepovratno su podigli prag pismenosti o domaćoj i inozemnoj glazbi, uozbiljili način pisanja o odabranim temama i proširili ih osvrtima na suvremene fenomene koji su se tada prvi put pojavljivali u društvu.

Mnogi koji se danas bave ovim poslom u njemu su baš zbog inspiracije koju su dobili od njih. U druženju s njima mogli ste brzopotezno naučiti mnoge tajne i dobiti pametne savjete. Sam Darko jednom mi je prilikom rekao odličnu definiciju Vrdoljakovih sposobnosti: “Kad je pisao najbolje, Dražen je bio bolji od svih”. Slično bi se moglo reći i za Darka. Vrdoljakove i Glavanove brazde u domaćoj kritici – a “Brazde” je i naslov knjige sabranih tekstova Dražena Vrdoljaka – u jugoslavenskom i hrvatskom novinarstvu duboke su i ozbiljno temeljite. Nije floskula; da nije bilo njih, ne bi bilo ni mnogo čega drugoga. Stoga, kao zaključak, možda je najlakše parafrazirati naslov pjesme Lačnog Franza i njihova velikog prijatelja Zorana Predina, “Kaj bi mi brez vas?”