Najnovijim filmom 'Metastaze' Branko Schmidt pokazao ponajbolje izdanje

Branko Schmidt izjavljivao je ovih dana kako su mu mnogi rekli da je njegov najnoviji film “Metastaze”, ekranizacija hit-romana, najzreliji film koji je ikada napravio.

Uska niša
Već smo u svijetu umjetnosti i šoubiznisa navikli na takve izjave, ali u Schmidtovu slučaju ona nema samo funkciju propagandnog učinka pred početak redovite kinodistrubicije filma ovoga vikenda nego je to i njegov pokušaj da se distancira od vlastitih promašaja koji predstavljaju sve ono u ovom društvu na što se junacima “Metastaza” u romanu dizao želudac.

I gdje je tu sada njegov novi film? “Metastaze” zasigurno nisu njegov najzreliji rad; zbog umjetničkog dojma i emocionalne slojevitosti, to i nadalje ostaje “Sokol ga nije volio”. Ali Schmidt apsolutno ima pravo najavljivati neko svoje drukčije, uspjelije izdanje jer su “Metastaze” svakako jedan od njegovih najzaokruženijih filmova. Niša koju je sebi odredio relativno je uska, ali je propisno ispunjena.

Najvažnije je pritom zaboraviti na medijske manipulacije kako je njegova slika izgubljenih mladih ljudi koji se prepuštaju drogi, alkoholu, besposličarenju i agresiji nekakvo ozbiljno ogledalo društva, jer su oni to jednako koliko bi bili i da je radio film o skupini mladih menadžera yuppieja ili modnih gurua.

Bez forsiranja i patetike
Dapače, ljubitelji romana Ive Balenovića mogu imati zamjerke što je u Schmidtovim rukama taj segment (izgubljenog) društva stanjen za važne osobine bivšeg ovisnika Filipa koji zahvaljujući cinizmu (mogao bi pisati kolumne u bilo kojem dnevnom listu) djeluje u romanu daleko kompleksnije.

Nije se išlo ni za jačom profilacijom njihovih roditelja kao prve linije tog nazoviogledala društva, pa smo izgubili važan dio tragikomike umirovljenog “vojnog lica” iz vremena JNA čiji sin trpi zbog srpskih korijena. Kao i u kazališnoj predstavi Borisa Svrtana, s publikom se najviše komunicira preko nasilnika Krpe (odlični Rene Bitorajac), ali mora se priznati da je tretman lika i priče općenito lišen i trunke tipično domaće drvenosti, isforsiranosti i patetike.

Od filmaša Schmidtovih godina voljeli bismo vidjeti nešto režijske nadgradnje nad žestokom i okrutnom osnovom, ali doista imamo razloga za zadovoljstvo. Jedan od romana generacije nije upropašten i svaka će prodana ulaznica biti opravdana.