Novi album Pink Floyda "The Endless River", koji će službeno biti objavljen 7. studenog, primjereno je predstavljen jučer na sajmu audio i videoopreme u zagrebačkom Sheratonu. Tehnički perfekcionizam i pompoznost glazbe Floyda dušu su dali za slušanje na opremi vrijednoj osamdeset tisuća kuna, no tehnicizam je u umjetnosti uvijek jedno, a sadržajno uzbuđenje ipak nešto drugo.
Prvi album Floyda nakon stanke duge dvadeset godina nastao je ponovno bez Rogera Watersa jer ratne sjekire nisu zakopane. Ali ako bismo se morali odlučiti između posljednjeg albuma Floyda koji je oblikovao Waters ("The Final Cut") i „Division Bell" koji je ostatak benda napravio bez njega, zasićen Watersove arogancije i pretencioznosti, nema nikakve sumnje da izbor pada na potonji.
"The Endless River" zasnovan je na snimkama koje je bend napravio još u vrijeme nastanka posljednjeg studijskog albuma 1994. godine, tako da uz pjevača i gitarista Davida Gilmoura i bubnjara Nicka Masona na njemu sudjeluje i pokojni klavijaturist Richard Wright (preminuo još 2008. godine). Album je prilično drukčiji od "vokalnog" "Division Bella", sugerirajući da je sklopljen od niza nedovršenih instrumentalnih snimki koje su naknadnim instrumentalizacijama i produkcijskom obradom povezane u monumentalno epsko putovanje (nekada se doista čini "vječno") tijekom kojega će fanovi pomisliti da možda slušaju neku novu verziju već dobro poznatih skladbi.
Uvodni segment "Things Left Unsaid/It's What We Do/Ebb And Flow" previše zvuči kao "Welcome To The Machine" kojem je podaren instrumentalni tonus "Shine On Your Crazy Diamond", dok se "Allons-y" dosta otvoreno naslanja na zvuk "Another Brick In The Wall". Jedina vokalna pjesma, solidna „Louder Than Words", zatvara 55 minuta dug album koji vjerojatno nikoga neće oduševiti ni približiti bend novim generacijama, ali neće ostati zapamćen ni kao nepotrebno zalijetanje ili ponižavanje slavne prošlosti.
Provaljuju se.