Nakon borbe protiv leukemije preminuo maestro Vjekoslav Šutej

Maestro Vjekoslav Šutej (58) preminuo je danas u 14.20 sati u Kliničkoj bolnici Rebro. Nakon što mu je prošlog ljeta dijagnosticirana leukemija, liječio se u klinici u Seattleu. Tamo mu je obavljena transplantacija koštane srži i Šutej se nakon sedam mjeseci liječenja vratio kući.

>>Carreras: Koncert u Areni posvetit ću svom dragom Điđiju

>>Điđi je bio poseban talent za privlačenje mase slušatelja

Izgledalo je kao ide nabolje, okopavao je vrt, često boravio u prirodi. Dirigirao je "Operom pod zvijezdama" u Lisinskom, a publika je dugim pljeskom pozdravila njegov prvi nastup nakon liječenja. Onda je krenulo nizbrdo. Maestru se ljetos pogoršalo stanje.

Tijelo nije prihvatilo koštanu srž

Bio je smješten u KB Merkuru, gdje je proveo cijelo ljeto. U tri mjeseca samo je tri tjedna proveo kod kuće. Potom je prebačen u KB Rebro. Tamo mu je obavljena druga transplantacija koštane srži, a maestrovo tijelo nije ju prihvatilo.

- Bojim se da neću dočekati ovu drugu transplantaciju. Imam visoku tjelesnu temperaturu, loše mi je - rekao je maestro svega nekoliko dana prije transplantacije. I nažalost, slutio je najgore.

Uz njega je cijelo vrijeme bila supruga Ivana.
- Razmišljamo i o trećoj transplantaciji - rekla je Ivana nakon što mu tijelo nije prihvatilo ni drugu transplantaciju.
Nažalost, maestro treću transplantaciju nije dočekao. 

Omiljeni hrvatski dirigent Vjekoslav Šutej rođen je u Rijeci 31. srpnja 1951. godine u obitelji glazbenika. Majka Alemka Štefanini Šutej bila je operna pjevačica ali i doktorica prava, a otac Josip, Slovenac rođen u Vinici kod Črnomlja, ugledni tenor koji je četiri desetljeća djelovao u zagrebačkoj, riječkoj i osječkoj operi. Šutejeva sestra je dramska glumica Ana Marija Fabris, a prva mu je supruga bila balerina.

Kao malo dijete otac je Šuteja vodio na probe prvo u riječko pa u zagrebačko kazalište. Išao je u glazbenu školu (iako je više volio igrati nogomet na Trnju nego vježbati sviranje na klaviru). Dirigiranje je studirao u Zagrebu kod Igora Gjadrova, kojeg je puno godina poslije i naslijedio na katedri za dirigiranje zagrebačke Muzičke akademije. Usavršavao se u Rimu kod Franca Ferrare, a nakon studija, od 1975. do 1978., tri je godine bio na burzi bez posla. Počeci dirigentske karijere vezani su mu za zagrebačku Komediju, a operne je partiture studirao i na odsluženju vojnog roka u Karlovcu.

U bečku Operu s posuđenom kravatom
Znao je pričati kako je s posuđenom kravatom kao 17-godišnjak s ocem u fići putovao u bečku Operu. A onda je u toj kući na Ringu dirigirao čak 136 izvedbi, te 2001. godine čak i otvorio sezonu s “Don Carlosom” koji je bio izravno prenošen na trgovima u Beču i Grazu.

Godinama je bio dirigent baletnih predstava u HNK Zagreb, gdje je nekoliko mjeseci bio i ravnatelj. Krajem sedamdesetih postaje prvi dirigent HNK u Splitu gdje se s puno žara posvećuje svojoj velikoj ljubavi - operi. Iako prepoznat kao veliki operni dirigent, u Zagrebu je dirigirao samo desetak opernih predstava i tek jednu premijeru, “Samsona i Dalilu” u vrijeme kada je ravnatelj Opere bio Vladimir Kranjčević.

Međunarodni uspon počinje američkim angažmanom i to na festivalu Hollybush u New Jerseyju gdje je od 1989. do 1994. bio i umjetnički direktor. Najvažniji strani angažman bilo mu je nažalost kratkotrajno mjesto glazbenog dirigenta prestižnog kazališta La Fenice u Veneciji gdje je premijerno postavio “Evgenija Onjegina” i “Rigoletta”.

U Sevilli je osnovao Kraljevski simfonijski orkestar, bio je umjetnički direktor opere Houston Grand, a nastupao je i kao gostujući dirigent u veronskoj Areni, Parmi, San Franciscu, Torinu, Tokiju, Napulju, Madridu, Seattleu, Meksiku, ali i Bavarskoj državnoj operi u Münchenu te Deutsche operi u Berlinu.

Suradnja s najvećim zvijezdama
Snimao je cjelovite opere za strane diskografske kuće (primjerice i operu “Židovka” s ansamblom bečke Državne opere), godinama je dirigirao na bečkim božićnim koncertima s Bečkim simfoničarima i uz pjevače kao što su Placido Domingo i Jose Carreras, ali i Diana Ross i Charles Aznavour. Nije izbjegavao niti gala-koncerte na otvorenome, od moskovskog Crvenog trga do koncerata u Epidaurusu, Orangeu, Budimpešti. Surađivao je s najvećim opernim zvijezdama, najčešće baš s Carrerasom ali i s meksičkim tenorom Ramonom Vargasom ili pak talijanskim baritonom Leom Nuccijem. Surađivao je i s velikim redateljima kao što je Franco Zeffirelli (suradnja na Puccinijevoj “La Boheme” u Sevilli), ali se posljednjih godina intenzivnije bavio i hrvatskom glazbom. Tako je s goranovcima i zborom Opere HNK u Splitu snimio velebnu Papandopulovu “Hrvatsku misu” koju je dirigirao u Zagrebu, Međugorju ali i u Lisabonu na Svjetskoj izložbi 1998. godine.

Nije postao intendant HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, ali postao je ravnatelj glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara, redoviti profesor dirigiranja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i šef dirigent Zagrebačke filharmonije s kojom je, između ostalog, nastupao i u bečkom Musikvereinu.

U opernom se svijetu snalazio kao riba u vodi, a s predstave na predstavu obično je jurio dobrim i brzim džipovima, baš kao što je smirenje nalazio na krstarenjima Jadranom gdje je bio sam svoj skiper. Drugu suprugu, Ivanu, članicu Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, upoznao je 1998. baš na gostovanju na Svjetskoj izložbi koja je bila posvećena oceanima, moru i vodi. Tema kao stvorena za čovjeka strastveno zaljubljenog u more i moreplovstvo.