Drugi roman francuske spisateljice i scenaristice Valerie Perrin "Svježa voda za cvijeće" objavila je zagrebačka Sonatina u prijevodu s francuskog Maje Ručević. Riječ je o ljubavnom romanu s jakom psihološkom popudbinom koji ima gotovo sve odlike krimića, pa radnju ne smijemo ni prepričavati ni objašnjavati.
Ipak, dozvoljeno je reći da je glavna junakinja romana Violette Toussaint, jednostavna, putena Francuskinja koja se još kao maloljetnica odselila iz disfunkcionalnog doma svom izabraniku, markantnom Philippeu Toussaintu o kojem je bila seksualno ovisna. S njim nije imala o čemu razgovarati i u tom su smislu uvijek bili na distanci. Ali u fizičkom smislu, dakle u krevetu i oko njega, nije mogla zamisliti boljeg partnera, barem u prvom dijelu njihova izrazito erotiziranog odnosa u kojem se jako dobro znalo tko je podčinjen, a tko podčinjuje.
"Ime mi je Violette Toussaint. Bila sam čuvarica pruge, sad sam čuvarica groblja." To je jedna od uvodnih rečenica izazovnog i napetog romana koji je doista snažno namirisan francuskim erotskim, ali i romantičnim parfemima. Romana koji je čitav okupan ljubavlju za koju u interpretaciji Valerie Perrin, inače oženjene za trideset godina starijeg uglednog francuskog filmskog redatelja Claudea Leloucha, doista ne postoje nikakve granice. Ni dobne, ni malograđanske, ni fizičke. I doista. Violette Toussaint je sa suprugom Philippeom prvo čuvala prugu u francuskoj provinciji, dižući rampu svako malo, ali i obavljajući apsolutno sve kućne poslove, jer joj je obožavani suprug bio neoprostivo lijen, fokusiran samo na svoj motocikl i na neprestano traženje ljubavnica. U tom braku dogodila se i jedna ljupka kći Leonine. Ali stradala je kao sedmogodišnjakinja u tragičnom događaju koji spada u onaj kriminalistički dio ove netipične ljubavne priče o obitelji koja jednostavno nije imala sreće, a započela je s jako puno strasti, seksa, a onda valjda i ljubavi. Našu vrijednu Violette nisu trpjeli roditelji njezina samoživog, egoističnog muža.
Kao, bila je iz niže klase, neobrazovana, na početku njihove veze premlada, zlonamjerna, nedovoljno čista i požrtvovna, mutna, nedostojna njihova bogomdanog sina. Taj mučni odnos muževljevih roditelja prema snahi itekako je utjecao na tragični tijek ovog sentimentalno ugođenog romana. A ti Philippeovi roditelji su majčinom posesivnošću i očevom pasivnošću uništili i sina koji je utjehu potražio kod sedam godina starije ujne koja mu je bila životna ljubavna opsesija. Kada je mala Leonine stradala u jednom neodržavanom dvorcu tijekom ljetnih ferija, jaz između Violette i njezina Philippea dodatno je produbljen. A kada su, nakon što su izgubili posao na čuvanju pruge, otišli čuvati groblje u malom, zabačenom burgundskom mjestašcu Brancion-en-Chalonu na kojem je pokopana i njihova nesretna kći, brak je postao noćna mora za Philippea. Stoga on naprasno napušta Violette, iako za to ima i više nego objektivan razlog. Zbog same strukture romana mogu otkriti samo da nije otišao zbog hormona ni muške obijesti. Ali je Violette ipak ostavio u čuđenju, ali ne i u samoći jer se ona brzo sprijateljila s mrtvima koji su ležali na groblju, kao i sa živima koji su mrtve posjećivali. A dogodila joj se i ljubav, potpuno neočekivana, vezana za groblje. Na vrata njezina grobljanskog utočišta došao joj je policijski razvedeni inspektor Julien Seul, i to s urnom svoje tajnovite majke Irene Fayolle koja je oporukom odredila da joj urnu mora staviti na grob uglednog odvjetnika Gabriela Prudenta, i to baš na groblju u Brancion-en-Chalonu. Nad kojim poput sfinge bdije požrtvovna Violette.
I tako je francuska autorica Valerie Perrin, koja je knjige počela pisati u prilično zrelim godinama, drugi roman "Svježa voda za cvijeće" opteretila svim mogućim ljubavima, vezama i simpatijama, baš kao u nekom maštovitom francuskom filmu u kojem je riječ monogamija potpuno neostvariva i umjetna. Pri tome je gotovo sasvim izbjegla patetiku, a unijela izdašnu količinu neizvjesnosti i otmjene tragike. Iako piše o teškim sudbinama, a i veći se dio radnje odvija na groblju, roman joj uopće nije ni mračan ni opterećujući. Baš suprotno. Ima u njemu nekog optimizma i za roditelje koji su izgubili djecu i za ljubavnike koji se ne mogu nasititi ljubavi, ali i za ljude koji misle da su njihovi problemi najveći i nerješivi.