Nigdje nisam vidio da se iskrenije priznaje da je rat u Bosni u tako mnogo vidova bio vašar sramote. Na jednoj strani horda međunarodnih volontera, humanitaraca, prevaranata i, naravno, novinara, koji svi očajnički žele izbjeći optužbu da su voajeri ili naivci. To je katkad vodilo do svojevrsnog zaštitnog cinizma; katkad do idealizma koji se i nije baš usudio glasno izjasniti. A onda su tu i stanovnici, nasljednici duge tradicije gostoprimstva i uživanja, koji su znali da je suosjećanje stranaca njihova glavna nada, ali za njom nisu puzali.
Tim se riječima pokojni Christopher Hitchens u svojem uvodniku osvrnuo na “Sigurnu zonu Goražde” Joea Sacca, novinara koji je u svojoj dugoj karijeri prošao mnoga ratišta, a doživljaje iz pojasa Gaze i bivše Jugoslavije pretočio je u stripove koji su osvajali najveće književne nagrade poput American Book Award.
Kontradikcija u naslovu
“Sigurna zona Goražde” strip je koji već u naslovu krije kontradikciju imajući na umu teška stradanja koja su na tom području, kojem je malo nedostajalo da doživi strašnu sudbinu Srebrenice i Žepe, pretrpjeli bosanski civili. Riječ je o danas već kultnom djelu u kojem se vješte ilustracije miješaju s dnevničkim zapisima i fotografijama iz privatnih arhiva protagonista, ilustrirajući priču koja je istodobno autsajderska i insajderska, onoliko koliko je u danim okolnostima mogla biti.
Njegov strip obišao je svijet i danas se često citira kao jedan od najmoćnijih ilustriranih dokumenata o nekom ratnom sukobu te svakako jedan od najvažnijih stripova posvećenih događajima u Jugoslaviji devedesetih, među kojima su i stripovi najvećih autorskih zvijezda kao što su “Sarajevo tango” Hermana Huppena” ili “Fax from Sarajevo” Joea Kuberta, ali i moćne “Bosanske basne” Tomaža Lavriča i autobiografski “Papak” Frane Petruše.
Među svima njima “Sigurna zona Goražde” ističe se kao osvajač Eisnerove nagrade koja se smatra Oscarom u svijetu stripa. Zbog toga je gotovo nevjerojatno da smo tek sada dobili prvi prijevod tog stripa na hrvatski jezik.
Dočekali smo ga srećom u luksuznom izdanju naklade Fibra na tristotinjak tvrdoukoričenih stranica koje uključuju i brojne dodatke poput intervjua sa Saccom koji je novinar Gary Groth originalno objavio u The Comics Journal Special Edition 2002. godine. U njemu autor dodatno objašnjava kontekst u kojem je strip nastao te čitateljima približava način na koji je nakratko postao jedan od stanovnika tog napaćenog grada, koristeći svoj privilegirani položaj akreditiranog stranog novinara kako bi u Goražde donosio nekoć svakodnevne predmete poput higijenskih potrepština koje su tamošnjim žiteljima kronično nedostajale.
Fotografija mlade Sabine koja razigrano pozira pred posterima Madonne i drugih megazvijezda tog vremena, tijelom instinktivno štiteći dragocjenu hrpicu šampona i lakova za kosu, možda najbolje ilustrira odnos koji je Sacco imao sa svojim protagonistima: prijateljski, intiman, ali opet s jasnim razumijevanjem da je on u Goraždu privremeno i s ciljem, dok ostali jedino mogu čekati da ratno ludilo završi i nadati se da će ga preživjeti. Sacco u svojem stripu ne bježi od moralnih dvojbi i svijesti o tome da je možda mogao ili trebao učiniti nešto više, drukčije, na neki način bolje. Štoviše, on kao da se ima potrebu ispričavati zbog toga što je bio dijelom impotentne međunarodne zajednice koja je Bošnjake toliko puta ostavila na cjedilu.
Predrasude Bošnjaka
Međutim, za razliku od brojnih stranaca koji su se iz ratnog ludila bez grižnje savjesti vratili u svoje ugodne građanske živote, Sacco je ostao predan svojoj misiji podsjećanja na događaje u ratnoj Bosni, bilježeći i gotovo interne finese, poput činjenice da su neki mladi Sarajlije s prijezirom gledali izbjeglice iz drugih dijelova BiH, pribojavajući se da će došljaci “poseljačiti” njihov bombama izobličeni grad.
Sacco tu mudro sebe stavlja na drugo mjesto, koristeći lik mladog učitelja Edina i njegove prijatelje kao vodiče u svijet u kojem je nenormalno brzo postalo normalno, a mnoge tada stvorene socijalne abnormalnosti zadržale su se nažalost do danas.
U vremenu u kojem je Bosna ponovno postala zona očajnika kojima granice priječe put prema željenoj boljoj budućnosti, u kojem se tamo iznova okupljaju one horde volontera, voajera i prevaranata, “Sigurna zona Goražde” Joea Sacca čita se kao povijesno upozorenje, danas možda aktualnije nego ikada.