Naš bi se jezik mogao zvati ilirski ili zumbabuma

Snježana Kordić hrvatska je lingvistica s poduljom sveučilišnom karijerom u Njemačkoj, koja je knjigom “Jezik i nacionalizam” što ju je lani u Hrvatskoj objavio Durieux, izazvala pravu buru u hrvatskoj javnosti. Ovih je dana bila zapažena gošća sajma knjiga i autora u Puli.

 Snježana Kordić rođena je u Osijeku 1964. godine, gdje je 1988. završila studij kroatistike. Godine 1991. prešla je na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je primljena za asistenticu na Katedri za suvremeni hrvatski jezik Odsjeka za kroatistiku. U Zagrebu je magistrirala i doktorirala, a sveučilišni rad nastavila je u Njemačkoj, i to u Bochumu, Münsteru, Berlinu i Frankfurtu. Još 2001. godine u zagrebačkom časopisu Republika pokrenula je javnu diskusiju o bespućima kroatističke zbilje. Diskusija se pretvorila u polemiku koja bez prekida, i to vrlo žestoko, traje do današnjih dana.

 :: Što je vama hrvatski jezik?

 To je naziv koji sam koristila od najranije dobi pa do kraja školovanja. I to je ujedno naziv koji je koristila sva moja okolina i moji vršnjaci s kojima sam išla u školu i na vjeronauk u crkvi. U vezi s tim sjećam se, kad sam bila mala, u susjedstvu je provela jedno ljeto kod svoje bake jedna curica iz Austrije. Gledala je nas djecu kako se igramo na ulici, ali nije znala naš jezik. Bila je zbog toga nekako kao invalid, kao nijema, i mi smo je zvali njemuša. Zapravo, po tome uopće nismo bili originalni jer su još stari Slaveni u svojim susretima s germanskim plemenima vidjeli da s njima ne mogu razgovarati pa su ih nazvali Nijemcima. Zato danas imamo taj naziv Nijemci, Nemci i na češkom i na ruskom i na poljskom i kod nas. U tom dječjem iskustvu prvi sam put osvijestila da ima ljudi s kojima ne mogu razgovarati. Ali sam vidjela, kad joj je došla mama Austrijanka, da je mala njemuša ozareno s njom razgovarala, da je jako brbljava, a ja ništa nisam mogla razumjeti što govore. I onda još kad sam čula da taj jezik nije austrijski, jer takav jezik ne postoji, nego da je njemački, to me još dodatno zbunilo.

 Što piše u deklaraciji?

 :: Je li točan dojam da vam se ne sviđa pojam materinski jezik?

 Nema nikakve osnove za takav dojam. Ja izraz “materinski jezik” povremeno koristim kad mi zatreba kao i svatko drugi. Ali rijetko tko u svakodnevici naziva svoj jezik materinskim, nego ga naziva kod nas hrvatskim. Ne treba ljude tjerati da mijenjaju svoje navike nazivanja. Neka nazivaju jezik kako žele. Već sam bezbroj puta rekla da narod može nazivati jezik kojim govori kako god mu je drago. A evo kako je izgledao moj prvi susret s onima koji su svoj jezik nazivali “srpski”. Dok sam išla u osnovnu školu, moji su roditelji iznajmili dvorišnu kućicu jednoj podstanarki iz Borova Sela koja je studirala na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, zvala sam je teta Milica. Danas je ona profesorica na nekom fakultetu u Srbiji. Jako sam je voljela, često sam razgovarala s njom, jezik nije bio problem. Iako su za to kako je ona govorila neki rekli da je to srpski. I jasno, rekli su da je ona Srpkinja. Meni je bilo malo čudno što nju potpuno razumijem iako govori drugim jezikom zato što je Srpkinja, a onu curicu iz Austrije uopće nisam razumjela i usto njen jezik nije bio austrijski iako je ona Austrijanka, nego se taj jezik zove njemački. Danas, naravno, znam da znanost o jeziku definira jezik kao sredstvo za sporazumijevanje. Koga razumijem, taj govori moj jezik, a koga ne razumijem, taj govori strani jezik. Vidimo da je ključ svega toga razumljivost.

 :: Zašto u knjizi “Jezik i nacionalizam” tvrdite da naziv srpskohrvatski jezik ima lingvističko pokriće?

 Znate, ne bih imala ništa protiv da se za cjelinu zajedničkog jezika koristi u lingvistici naziv “hrvatski jezik”. Kao što se za jezik Austrijanaca, Nijemaca i Švicaraca koristi naziv “njemački jezik”. Mogao bi se taj naš jezik zvati i “ilirski”, mogao bi se zvati i “zumbabumba”, ali mi živimo u 21. stoljeću i lingvistika nije započela našim rođenjem, ona postoji već gotovo dvjesto godina, i u njoj podjednako dugo postoji stručni naziv kojim se kaže da je riječ o jednom zajedničkom jeziku. Nakon tako dugotrajnog postojanja dvodijelne oznake za taj jezik, reducirati u lingvistici sada na jednu komponentu značilo bi da se nešto bitno promijenilo sa samim jezikom, u opsegu jezika, a to nije slučaj. Ponavljam, to je naziv u znanosti i ne znači da ga obični ljudi moraju koristiti. Riječ je o različitim razinama. Jednostavno, ne može biti da je u lingvistici odjednom postalo zabranjeno da jedan višenacionalni jezik ima svoje ime.

 Naši bi se lingvisti mogli malo ugledati u austrijske lingviste, švicarske, američke, kojima nije problem naziv njihova jezika. Austrijancima ne smeta nazivati svoj jezik samo imenom druge nacije, a kroatistima smeta u nazivu jezika vidjeti i ime druge nacije.

 Neki naši jezikoslovci kažu da dvodijelni naziv nije dobar zato što ne sadrži Bošnjake i Crnogorce. Ispada da se u nazivu jezika moraju vidjeti sve nacije koje govore tim jezikom. Ali u nazivu “njemački” ne vide se austrijska i švicarska nacija. Ni u nazivu engleski ne vide se nacije koje govore tim jezikom. Nijedan policentrični standardni jezik u svom nazivu ne nabraja sve nacije koje govore tim jezikom. Tvrdnjom da dvodijelni naziv ne valja kaže se da naziv nijednog svjetskog jezika ne valja.

 :: U knjizi citirate i Krležinu rečenicu da su hrvatski i srpski jezik jedan te isti jezik koji Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim. Zašto je Krleža onda potpisao Deklaraciju o položaju hrvatskog jezika?

 Svi govore o Deklaraciji, uzdižu je u nekakav mit, a da malo tko zagleda što uopće u toj Deklaraciji piše. Ona je jedan kratki tekst sastavljen dobrim dijelom od komunističkih fraza, a o samom jeziku piše tek nekoliko rečenica, i one su više-manje obične i prihvatljive. Jedna je da treba poštovati nacionalne jezične posebnosti, što je najnormalnija stvar, iako su takvim isticanjem sugerirali da je netko ugrožavao te posebnosti, za što baš nisu pružili previše dokaza. Druga rečenica je da svaki narod može nazivati jezik kako želi, a to ionako nitko nije dovodio u pitanje jer je čak i u Novosadskom dogovoru pisalo da je dvodijelni naziv samo za službene situacije. Uostalom, u Deklaraciji hvale Novosadski dogovor.

 :: Citirate i brojne hrvatske jezikoslovce u rasponu od Jagića i Jonkea do Katičića i Anića kao prilog svojim tezama o istovjetnosti jezika. Potpisujete li Katičićeve tvrdnje iz posljednjih godina?

 Ja bih svima nama koji publiciramo savjetovala nešto. Svatko od nas ima određene šanse da doživi starost. Neki će od nas i u visokim godinama ostati u dobroj intelektualnoj formi, ali svakoga od nas mogu pogoditi i nekakve promjene na tom planu. Katičić je dao velik doprinos, ne doduše na području lingvistike, nego u proučavanju praslavenske mitologije. A prošle godine je u Vijencu izjavio da je hrvatski štokavski, a srpski da nije štokavski, što je izazvalo podsmijeh širom svijeta i dodatno srozalo ionako slab ugled kroatistike, a posebno Katičićeva opusa. Zato savjetujem svima nama da, kad primijetimo prve znakove nekakvih lutanja u mislima, da prestanemo publicirati.

 :: Smiju li lingvisti biti nacionalisti?

 Naravno da ne smiju jer onda nisu objektivni znanstvenici. Ovim pitanjem ste baš ukazali na jezgru problema u kroatistici...

Više pročitajte u subotnjem Obzoru....