Dugotrajnim ovacijama nagradila je mađarska publika zagrebačku Operu koja je izvela djelo Jakova Gotovca “Ero s onoga svijeta” u budimpeštanskom kazalištu Erkel koje ima 1900 mjesta i najveće je glazbeno kazalište u Mađarskoj i regiji. Trenutačno je to najvažnija operna scena u Budimpešti jer se zgrada mađarske Državne opere temeljito preuređuje. Zagrebački HNK je u Budimpeštu došao u uzvratni posjet nakon što su Opera i Balet iz Budimpešte u Zagrebu gostovali 2018. Nakon operne izvedbe, danas će publika u Budimpešti vidjeti i balet Valentine Turcu “Smrt u Veneciji”, jednu od najhvaljenijih predstava zagrebačkog Baleta.
Veliko gostovanje dvaju naših ansambala u metropoli na Dunavu organizirano je i pod kapom hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije pa je publika prije izvedbe mogla čuti čak tri himne, mađarsku, hrvatsku i europsku. Ansamblom zagrebačke Opere u akustički uzornom kazalištu na čijoj su golemoj i više nego komotnoj sceni nastupali brojni veliki operni umjetnici od Luciana Pavarottija do Eve Marton suvereno je ravnao dirigent Josip Šego. Raskošni prostor za orkestar osigurao je da publika istinski uživa u moćnom zvuku zagrebačkog orkestra koji je doista mogao pokazati sve bogatstvo Gotovčeve glazbe. Orkestru se pridružio i odlični zbor koji je uvježbao Luka Vukšić, s time da posebno valja pohvaliti ženski dio zbora. Zagrebački HNK na gostovanje je otišao sa slavnom Dolenčićevom verzijom “Ere s onoga svijeta” koja se na repertoaru zadržala gotovo tri desetljeća. Zahvaljujući titlovima na engleskom i mađarskom jeziku, publika je mogla i pratiti Begovićev libreto, što im je sigurno približilo nepoznatu operu. Vrlo uvjerljivo svoje su uglavnom komične uloge interpretirali i birani solisti. Veliki pljesak i uzvike odobravanja izazvala je nesputanim primadonskim pjevom sopranistica Tamara Franetović Felbinger u ulozi Đule, baš kao i moćan i autoritativan bas Ivica Čikeš u ulozi gazde Marka. Još je jednom do izražaja došao bariton Ljubomira Puškarića, koji je bio mlinar Sima, dok je scenski dominirala Sofia Ameli Gojić kao Doma. Tenor snažna i pokretljiva glasa i velike scenske ekspresije, Stjepan Franetović suvereno je izveo zahtjevnu ulogu Miće, oko čijeg se zafrkantskog, ali pravedničkog karaktera i vrti cijeli dramaturški naboj neodoljivog “Ere”. Da je “Ero” odličan hrvatski operni izvozni proizvod, nije dokazao samo prije dvije godine kada se izravno prenosio iz Zagreba zahvaljujući projektu Opera Vision ili lani kada je pod vodstvom Ivana Repušića izveden u Münchenu uz njemačke ansamble. I izvedba u Budimpešti prošla je test zahtjevne mađarske publike, čija Državna opera i balet godišnje imaju čak 19 premijera?!
Stoga imponiraju komplimenti koje je zagrebačkoj Operi i solistima te intendantici HNK nakon izvedbe uputio dirigent i umjetnički ravnatelj mađarske Državne opere Balasz Kocsar. Ambiciozni “Ero” očito je otvorio vrata i drugim predstavama zagrebačke Opere u Budimpešti. Hrvatskom ansamblu čestitao je i hrvatski veleposlanik u Mađarskoj Mladen Andrlić, a intendantica Dubravka Vrgoč iskreno je bila oduševljena akustikom teatra Erkel te već razmišlja o novim, više nego atraktivnim gostovanjima na koja bi trebao krenuti zagrebački “Ero”, koji očito nema problema u kontaktu sa stranom publikom. Gotovčeva se opera na mađarskom jeziku zove “Ero, a trefacsinalo”, a na repertoaru mađarske Državne opere i baleta našla se u dobrom društvu sa Straussovom operetom “Šišmiš” i Mozartovom operom “Figarov pir”. Kazalište Erkel kao dugogodišnja druga scena mađarske Državne opere sagrađeno je prije nešto više od stotinu godina kao pučko i neelitističko kazalište u kojem je bilo mjesta za čak tri tisuće ljudi.
I ulaznice su bile jeftinije nego u tradicionalnoj opernoj kući, ali je s vremenom broj sjedala ipak smanjen na 1900. Nakon Drugoga svjetskog rata Erkel je jedno vrijeme služio kao kinodvorana, a sada je jedna od najprestižnijih glazbenih pozornica u Budimpešti. Temeljito je obnovljen prije sedam godina, pa ima sve tehničke uvjete za održavanje najzahtjevnijih predstava kakve nudi mađarska Državna opera i balet čija će se stara zgrada obnavljati sve do 2021. Kada su obje zgrade mađarske Državne opere i baleta u pogonu, to znači da u jednoj večeri mogu dati dvije predstave za 3100 gledatelja. Tu treba napomenuti da u Budimpešti odvojeno od opere i baleta (za razliku od našeg HNK) postoji Narodno kazalište specijalizirano za dramu sagrađeno 2002. na obali Dunava uz veliki kongresni i izvedbeni centar MUPA koji ima nekoliko dvorana i u kojem je, primjerice, nastupao i zagrebački Lado. Mađari očito puno ulažu u kulturu pa ne samo da sustavno obnavljaju stara austrougarska kazališta (i zagrebački HNK je takvo kazalište) nego grade i nova, velika i monumentalna iako upitne arhitektonske vrijednosti kao što je to slučaj sa spomenutim Narodnim kazalištem.
Iako ima brojne turiste koji u Budimpešti žele ići na operetne predstave, među popularnim žanrovima je i mjuzikl pa se već naveliko reklamira premijera mađarskog mjuzikla o Nikoli Tesli najavljena za veljaču. Predstava će se izvoditi u RAM Colosseumu, multimedijalnom kazalištu otvorenom prije devet godina. Ovih se dana, zanimljivo, u budimpeštanskim knjižarama može uočiti i knjiga Roberta Matteonija o Luki Modriću prevedena na mađarski jezik, koja je istaknuta i u izlozima, među svjetskim bestselerima. Zanimljivo, u mađarskom Narodnom muzeju u kojem je izloženo i Seusovo blago koje je Hrvatska neuspješno pokušavala izboriti, upravo traje i izložba modne dizajnerice Klare Rotschild koja je, kako se navodi, odijevala majku i sestre egipatskog kralja Faruka, ali i prvu damu Jugoslavije Jovanku Broz, koju su mađarski muzealci nazvali njezinom najlojalnijom klijenticom.