Na krštenju su joj nadjenuta četiri imena, Marija Teodora Paulina Sofija, svoje glazbeno obrazovanje počela je vrlo rano, u obiteljskom domu u Našicama, gdje ju je podučavao mađarski orguljaš i dirigent Károly Noszeda, minijature za glasovir te violinu i glasovir počela je skladati u dobi od dvanaest godina, a dnevnik pročitanih knjiga vodila je 19 godina te ih je u tom razdoblju pročitala čak 470. Prva hrvatska skladateljica, čiju smo stotu obljetnicu smrti obilježili prošle godine, svima nam je poznata kao Dora Pejačević, a na današnji dan obilježavamo njezino rođenje.
Iako je djetinjstvo provela u obiteljskom dvorcu u Našicama, Dora Pejačević rođena je u Budimpešti 1885. godine. Njezin je otac bio grof te hrvatski ban Teodor Pejačević, koji je svoj položaj napustio u znak prosvjeda 1907. kada je mađarski jezik postao službeni jezik hrvatskih željeznica, a majka Lille Vay de Vaya bila je mađarska barunica te školovana pjevačica i pijanistica koja ju je poticala na bavljenje glazbom.
Nakon poduka za vrijeme djetinjstva, koje su se održavale ljeti kada je Károly Noszeda boravio u Našicama, Dora je u Zagrebu od 1902. do 1905. odlazila na privatne satove violine kod Vaclava Humla, teoriju glazbe učila je kod Ćirila Juneka, dok je instrumentaciju učila kod Dragutina Kreisera, a cijela se obitelj Pejačević, zbog očevih banskih obaveza, u Zagreb preselila 1903. godine. Njezino se privatno školovanje nastavlja u Dresdenu nakon 1908., kada je počela skladati komorna i orkestralna djela, gdje uči kontrapunkt i kompoziciju kod Percyja Sherwooda te violinu kod Henrija Petrija, a glazba je vodi i do Münchena, točnije švicarskog skladatelja Waltera Courvoisiera, kod kojega usavršava kompoziciju.
Vrlo je rano, s obzirom na to da se Dora ozbiljno krenula baviti glazbom već s četrnaest godina, postalo jasno kako je njezina ljubav prema glazbi zaista velika, a njezino razumijevanje glazbe još je i veće jer, unatoč tome što je neko vrijeme učila od brojnih vještih skladatelja, Dora je u golemoj mjeri bila i samouka. Njezine su privatne poduke trajale neko kraće vrijeme, što joj je dalo prostora da samostalno uči i nadograđuje svoje znanje, u čemu su joj pomogle veze s istaknutim umjetnicima toga doba poput pijanistice Alice Ripper, likovne umjetnice Clare Rilke-Westhoff, književnice Anette Kolb te publicista Karla Krausa, na čiji je društvenokritički časopis “Die Fackel” (“Baklja”) bila pretplaćena.
Još jedan uvid u Dorinu golemu želju za znanjem i obrazovanjem daje nam njezin dnevnik pročitanih knjiga, u kojemu je bilježila vrlo precizne podatke o literaturi te razmišljanja i komentare nakon čitanja. Cjelokupni dnevnik obuhvaća razdoblje od 1902. do 1921. godine u kojemu je pročitala čak 470 knjiga raznih žanrova – od književnosti, filozofije, glazbe, religije, povijesti pa sve do prirodnih znanosti – a pod utjecajem književnika poput Oscara Wildea, Henrika Ibsena, Fjodora Mihajloviča Dostojevskog te Friedricha Nietzschea, prva je hrvatska skladateljica razvijala svoje intelektualne vidike, ali i umjetnički senzibilitet, koji je pretočila u svoja glazbena djela.
Dorin glazbeni uzor zauvijek je ostao Richard Wagner pa je sebe nazivala “vagnerijankom”, a njegov je utjecaj vidljiv u njezinu zrelom stvaralačkom dobu koje obiluje impresionističkim harmonijama i ekspresionističkim izražajnim sredstvima. Također, u njezinim se djelima nazire i mentalitet nazvan “fin-de-siècle” koji, u doslovnom prijevodu, označava kraj 19. te početak 20. stoljeća, uza sve tehnološke i komunikacijske razvitke koje ono nosi. Dorina posljednja djela pokazuju nagli glazbeni razvoj u kojemu je skladateljica neprestano tražila vlastiti jezik, a prerana smrt zaustavila je njezino glazbeno stvaralaštvo.
Godine 1921. u Našicama je održano svečano vjenčanje Dore Pejačević i austrijskog plemića Ottomara von Lumbea, a iste se godine par preselio u München. Samo nekoliko mjeseci prije poroda Dora je napisala pismo suprugu, a po kojemu doznajemo kako je bila svjesna težine poroda koji je pred njom.
– Neka Bog dade da Ti naše dijete (ako bih Ti ga ostavila) bude na radost – da postane istinski, otvoren, veliki Čovjek – utri mu putove, no ne sprečavaj ga nikada da spozna patnju koja oplemenjuje dušu, jer će samo tako postati čovjek. Pusti ga da se razvije poput biljke, a ako bi posjedovao veliki talent, pruži mu sve što može služiti njegovu poticanju; prije svega daj mu slobodu, tamo gdje je bude zahtijevalo. Jer zbog ovisnosti o roditeljima, rođacima, slama se mnoga nadarenost – to znam iz vlastitog iskustva – i zato postupaj jednako bude li se radilo o djevojčici ili dječaku – napisala je Dora na jesen 1922. godine, a umrla je nekoliko tjedana nakon poroda, 5. ožujka 1923. godine, od posljedica zatajenja bubrega.
Iako je doživjela samo 37 godina, Dora Pejačević ostavila je veliki trag kako u hrvatskoj tako i u svjetskoj glazbi što je čini jednom od najvrednijih osoba naše kulturne baštine. Njezinih se 57 registriranih djela danas čuva u Hrvatskom glazbenom zavodu, a u njima je itekako vidljiv Dorin profinjen glazbeni izričaj koji je svakodnevno nadograđivala.
U čast prvoj hrvatskoj skladateljici i ženi koja je, riječima muzikologinje Koraljke Kos, “otvorila nove obzore hrvatske glazbe i u njoj uspostavila nove standarde profesionalizma”, prošle je godine u povodu stote obljetnice smrti održano nekoliko koncerata i izložbi, zatim projekcija filma, a naposljetku je tu i festival posvećen Dori Pejačević, koja je svoje stvaralaštvo ipak sama najbolje opisala.
– Zapravo sam samo tjelesno ovdje, sve što u sebi osjećam kao življenje i doživljavanje lebdi iznad prisutnoga i vidljivoga i u nekoj dubokoj i lijepoj beskonačnosti vidim u zrcalu svoga osjećanja pokretačke snage u liku ljubljenih bića i tisuće sjećanja izranja poput vodencvjetova na glatkoj površini jezera. U tu beskonačnost osjećaje slijede i misli i tamo promišljam svoje najbolje, jer sve što je dobro i veliko izrasta iz ljubavi. Odlebdjevši u taj najnevidljiviji svijet najosobnije unutarnjosti, postajem tek tada posvema svoje Ja, i to Ja, koje se tada u toj nebeski dalekoj skrovitosti osjeća previše ispunjeno sobom samim, traži izraz, traži odterećenje od toga visokog duševnog pritiska, koji je sam po sebi neka vrsta oduševljenja – i to se oslobođenje ostvaruje kada nastaje skladba!