Slavenkina Optužena

Nasilje u obitelji, pa i ono seksualno, i dalje je veliki tabu

Foto: boris ščitar/pixell
Nasilje u obitelji, pa i ono seksualno, i dalje je veliki tabu
12.11.2012.
u 23:20
Slavenka Drakulić u romanu "Optužena" koji će biti predstavljen prvog dana Interlibera progovara o zlostavljanju unutar obitelji. Roman se predstavlja u 13.30 na glavnoj pozornici šestog paviljona.
Pogledaj originalni članak

Nitko tako dobro nije opisao zločinca Ratka Mladića kao Slavenka Drakulić u knjizi “Oni ne bi ni mrava zgazili” i nitko tako otvoreno već niz desetljeća ne govori (i piše) o svojim problemima s bolesnim bubrezima kao ta hrvatska književnica i publicistkinja. Rođena u Rijeci 1949. godine, ta autorica danas na zagrebačkom Interliberu u 13.30 sati na glavnoj pozornici predstavlja novi, intrigantni obiteljski roman o zlostavljanju djece “Optužena” koji joj je objavio VBZ. U “Optuženoj” opisujete obiteljsko zlostavljanje koje se prenosi iz generacije u generaciju. Zašto žrtve zlostavljanja i same postaju stvarni zlostavljači?

Sigurno sve žrtve ne postaju zlostavljači, ali očito je da nasilje u obitelji često stvara zatvoreni krug iz kojeg je vrlo teško izaći. Čini mi se da je u takvim obiteljima  odraslima u teškim situacijama jednostavnije reagirati nasilno nego se kontrolirati. A djeca nauče taj obrazac ponašanja i kasnije ga i sami oponašaju. No ja ne želim nagađati niti biti psiholog-amater. Niti mi je cilj u romanu odgovoriti na to pitanje, nego upravo opisati, pokazati kako se to događa, kako se ljudi u nasilnoj obitelji ponašaju jedni prema drugima. Možda iz toga čitatelji sami zaključe zašto.

Je li vaša glavna junakinja koja je žrtva zlostavljanja doista i ubojica?

Nema nikakve sumnje da je junakinja ubojica. Osim toga, ona ne poriče ubojstvo. Identificirajući se s njom, čitatelj ili čitateljica će pomisliti da je ona to učinila braneći se od nasilne majke, što je također istina. Ali ne i opravdanje za taj čin. Problem je da jedna tako oštećena osoba, kao junakinja romana, ne zna kako bi drugačije reagirala na situaciju koju doživljava kao prijetnju.

Koliko patologije ima u ama baš svakoj obitelji i kako se boriti protiv nje? Možda knjigama?

Nisam pratila takva istraživanja, ali vjerujem da rezultati moraju biti nepouzdani jer je tema takva. Tko će danas priznati da tuče svoje dijete? Naravno, ovisi što definiramo kao zlostavljanje, odnosno patologiju, jer definicija se mijenja. Nekada je bilo sasvim normalno, na primjer, da djeca od malena rade i to je još uvijek slučaj u siromašnim zemljama Azije i Afrike. Nekada je otac doslovno raspolagao životima žene i djece koji nisu imali baš nikakva prava. Još nedavno batine su bile sastavni dio normalnog odgoja, čak i u školi. Ukratko, rezultati istraživanja ovisit će o tome koga pitate, a neki ljudi uopće neće razumjeti o čemu govorite. U svakom slučaju, zlostavljanje kao poseban oblik nasilja, bilo da je emocionalno ili fizičko, pogotovo seksualno, veliki je tabu. O tome se u pravilu ne govori dok ne dođe do nekakve tragedije, kao na primjer u romanu.

Zašto u “Optuženoj” prevladava jedan stoički, ravnodušan ton iako su neke scene, primjerice okrutnog mučenja djeteta, izuzetno dramatične i ekstremne?

Ne slažem se da prevladava ravnodušan ton, ali to je i stvar osobnog doživljaja čitatelja. Koncem osamdesetih studirala sam kreativno pisanje na sveučilištu u Iowi, najpoznatijoj školi kreativnog pisanja u SAD-u. Učitelji, danas već pokojni Frank Conroy i T. C. Boyle koji je i kod nas preveden, ponavljali su nam: dramatiziraj, dramatiziraj, dramatiziraj! Nastojim se držati tog pravila. Nije lako opisivati osjećaje i dramatizirati ih iako su, kako kažete, dramatični. Ponekad treba \"ohladiti\" tekst da biste postigli učinak.

I u “Mramornoj koži” pisali ste o odnosu kiparice i majke. Zašto je ovaj odnos majke i kćeri iz “Optužene” puno mračniji?

Zanimljivo da ste spomenuli “Mramornu kožu”. Istina, opisujem također odnos majke i kćeri, ali u njihovu odnosu nema zlostavljanja, odnos se komplicira zbog majčine ljubomore. Ovdje je ton mračniji jer se radi o zlostavljanju djeteta koje, usto, završava tragedijom.

Muški su likovi u “Optuženoj” nekako u totalnoj defenzivi. Jesu li muškarci i u životu nužno zlo?

Na to pitanje svaka žena mora odgovoriti za sebe. Mislim da u ovom romanu oni nisu u defenzivi nego su jednostavno sporedni likovi. Muškarac je zapravo uzrok lanca događaja, iako ne i aktivni sudionik. Ja kao književnica u romanima jednostavno pišem iz ženske perspektive, to je sve. Ne bih tome pridavala ideološko značenje.

Vaša je “Frida ili o boli” u Hrvatskoj prodana u 25.000 primjeraka. Očekujete li da i “Optužena” postane takav bestseler?

Bilo je to prije više godina, kad se poklopio interes za temu s financijskim mogućnostima čitatelja. Danas, u zemlji u kojoj je, kako čitamo, prodaja knjiga u posljednjoj godini dana pala 50%, a ionako nismo ludi za čitanjem. Bestseler je postala ona knjiga koja se proda u tisuću primjeraka. Ne treba zaboraviti da je knjiga, u odnosu na primanja, preskupa, pa je to još jedan dodatni argument protiv čitanja, tj. kupovanja knjiga. Ali nije Hrvatska po tome izuzetak, prodaja knjiga svugdje pada, osim ako ne pišete krimiće, \"seksiće\" i slično. Teško je danas prodati knjigu i u tom bi okolnostima bilo nerazumno očekivati da će se prodati poput “Fride”.

Često vas nazivaju najprevođenijom hrvatskom književnicom. Kakav vam to status daje u Hrvatskoj? Zovu li vas na predsjednička i diplomatska primanja, dobivate li ordenje, šalju li vas na strane festivale i to na nacionalni štand, dobivate li više honorare, tuku li se hrvatski izdavači za vas?

To “najprevođenija” nisam ja smislila, a i pitanje je koliko je točno, naši se pisci s obzirom na okolnosti ipak dosta prevode. Naravno da je odgovor na sva vaša pitanja o statusnim simbolima negativan – ali ne zamaram se brigom o svome statusu. Uostalom, za nagrade, ordene i slična priznanja nije svejedno od koga ih dobivaš! Pored toga, živimo u vremenu kada su pisci općenito izgubili na društvenoj važnosti i njihov se glas rijetko čuje. Što se ovih prostora tiče, možda i bolje da je tako s obzirom na to kakvu su ulogu odigrali devedesetih. Većina pisaca ne može preživjeti od svoga stvaralaštva. U SAD-u postoje brojne stipendije, veća mogućnost zapošljavanja u izdavačkim kućama, suradnje u medijima i, na koncu, položaj profesora kreativnog pisanja. U Njemačkoj pak idu na turneje i svaki im se nastup honorira. Ni u ostalim europskim zemljama nije lako, ali imam dojam da je u bivšim socijalističkim zemljama najteže. Jer, ako Zapadu nije stalo do pisaca i knjiga je svedena na robu – na istoku je još gora situacija. Očito, kultura je ili postala nepotrebna – u što ne vjerujem – ili se promijenila ideja što sve spada u kulturu.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

DU
Deleted user
07:36 14.11.2012.

Ta je izdala i olajavala Hrvatsku po svijetu kad je Hrvatskoj pomoć bila najpotrebnija.