Ako je suditi po novim strip-izdanjima što se počinju stidljivo pojavljivati u izlozima naših knjižara, sprema nam se još jedna godina prebogata uzbudljivim “sekvencijalnim pripovijedanjem”. Dva naslova, Poručnik Blueberry – Jedna avantura: Bijesni Apaš i Corto Maltese: Dan Tarowean, utemeljena na izuzetno poznatim i popularnim serijalima koji su dominirali europskim stripom u drugoj polovici 20. stoljeća, ali sada realizirani od novih autora najbolja su moguća najava proljetnih atrakcija koje tek slijede.
Nova pustolovina legendarnog poručnika Blueberryja djelomično resetira serijal koji je šezdesetih godina započeo kao stripovska posveta klasičnom američkom filmskom vesternu, ali se kasnije razvio u bogatu i višeslojnu postmodernističku sagu. Odvažni, svojeglavi i nedisciplinirani poručnik ponovo je u okruženju u kojem su ga čitatelji prvi put upoznali: časnik je američke konjičke postrojbe smještene u utvrdi Fort Navajo, u Arizoni, čiji je zadatak nadzirati apaški rezervat i čuvati krhki mir između bijelaca i indijanskih plemena.
Tijekom ophodnje Blueberry naleti na grozan zločin. Troje obijesnih bijelaca, dva mladića i djevojka koji su pripadnici nepredvidive i nasilne vjerske zajednice, bezrazložno i bešćutno ustrijele suprugu i kćer opakog apaškog ratnika po imenu Bijesni. Poručnik ne uspijeva uhvatiti mlade počinitelje, a skupina Apaša kreće u potragu za ubojicama da im se osvete. Blueberry se vraća u utvrdu kako bi od svog zapovjednika Tyreena isposlova dopuštenje da privede ubojice, vjerujući kako će ih tako uspjeti zaštiti od brutalne osvete te spriječiti nov rat između bijelaca i Apaša koji bi zapalili cijelu regiju.
Premisa stripa nostalgično asocira na premijernu pustolovinu poručnika Blueberryja koju su scenarist Jean-Michel Charlier i crtač Jean Giraud započeli crtati 1963. godine za francuski strip-magazin Pilote. Ukorijenjen u mitologiju i ikonografiju klasičnog američkog filmskog vesterna, ponajprije filmova koje je realizirao John Ford, i realiziran bolje od bilo kojeg američkog ili europskog stripovanog vesterna, ovaj je serijal ubrzo postao referencija za sve konkurentske naslove. Prije nego što je počeo bilježiti pustolovine požrtvovnog i svojeglavog Blueberryja Belgijanac Charlier je već stekao velik scenaristički ugled. Krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća napustio je sigurnu i unosnu karijeru komercijalnog pilota jer su ga urednici magazina Spirou uvjerili da stripu Buck Dany, koji je pisao za crtača Victora Hubinona, predstoji golem uspjeh. Urednička predviđanja su se obistinila, a Charlier je postao vrlo tražen suradnik na serijalima Tiger Joe, Valhardi, Tanguy i Laverdure (Strip-agent) i Riđobradi (Libellus), ali je iz nekog razloga izbjegavao pisati scenarije za vesterne, tada vrlo popularan žanr u stripu, osim povremene suradnje na serijalu Jerry Spring koji je crtao njegov dobar prijatelj Jijé. Časopis Pilot poslao ga je 1962. godine u Ameriku da realizira nekolicinu reportaža, a on se zaljubio u pustinjske krajolike Mojavea i nadahnuo manje poznatim pričama o brutalnom razdoblju naseljavanja zapada. Jedna od priča koja ga je posebno inspirirala odnosila se na takozvani “slučaj Bascom” iz 1861. godine kada su Tonto Apaši, tijekom napada na farmu u Arizoni, oteli dvanaestogodišnjeg Felixa Warda. Američki časnik, poručnik George Nicholas Bascom iz utvrde Fort Buchanan, dobio je zadatak privesti odmetnute domoroce i vratiti dječaka. Nadmudrivanje američkih konjanika i Apaša eskaliralo je do te mjere da se u sukob upleo legendarni poglavica Cochise, a sukob se pretvorio u rat koji je potrajao sljedećih dvadeset i pet godina.
Charlier je, nadahnut tim slučajem, napisao scenarij za Fort Navajo, prvo poglavlje planirane trilogije, te je ilustriranje ponudio Jijéu koji ga je odbio jer je bio previše zauzet, ali mu je predložio da angažira mladog i nadarenog Jeana Girauda. Scenarist je protagonistu nadjenuo ime Blueberry, prema nadimku jednog o svojih američkih suputnika koji je obožavao palačinke s džemom od borovnica, a crtač mu je podario lice nalik tada izuzetno popularnom glumcu Jean-Paulu Belmondu. Serijal započet u časopisu ubrzo je stekao golemu popularnost pa su od niza nastavaka formirane epizode tiskane u albumskoj formi kako bi se mogle prodavati u knjižarama.
Serijal Poručnik Blueberry s vremenom se mijenjao, ponajprije pod utjecajem špageti-vesterna Sergia Leonea, postajući sve moderniji i kompleksniji te se transformirao u postmodernističku vestern-sagu u kojoj su životni i višeslojni karakteri protagonista odnosili prevagu nad uzbudljivim zapletima, a barokni Giraudov crtež je postavio posve nove artističke standarde dotada neviđene u stripu.
Nakon smrti scenarista, 1989. godine, serijal je jedno vrijeme na životu održavao crtač Giraud, a saga o poručniku Blueberryju okončana je albumom Dust. Giraud je umro iste 2012. godine. Činilo se kako je jedan od najvažnijih i najpopularnijih europskih vesterna u stripu zauvijek okončan, iako se njegova popularnost do danas rabi za razvijanje manje inventivnog i manje uspješnog serijala Mladi Blueberry. Nakladnik Dargaud odvažio se, nešto manje od desetljeća kasnije, oživjeti jednu od svojih najveći uspješnica, a uzde projekta povjerio je Joannu Sfaru (Rabinov mačak, Svemirska Sardina, Tvrđa) i nadahnutom crtaču Christopheu Blainu (Diplomatske kronike, Tvrđa), koji su sagu vratili izvorištu, ali su je – istodobno – iznova modernizirali naglašavajući temu kolonijalne rasne netrpeljivosti američkih doseljenika. Dok je Charlierov i Giraudov strip bio utemeljen u realističnom crtežu s gotovo naturalističkim karakteristikama koje su korespondirale s ikonografijom špageti-vesterna, novi su autori odabrali drugačiji pristup, primjereniji njihovim autorskim stilovima, koji je prvenstveno utemeljen u stiliziranom i simplificiranom impresionističkom crtežu. Blainov likovni izričaj dinamičan je i fluidan, bez nastojanja da realistično dočarava pejzaž ili likove, no ipak mu – začudno – polazi za rukom istodobno ostvariti atmosferu koja evocira Fordovu filmsku grandioznost i Giraudovu kolorističku atmosferičnost. Blain nije previše inzistirao na tome da zadrži sličnost protagonista s Giraudovim uzorom Belmondom, no izduženo lice, raskuštrana i neuredna kosa, trodnevna brada i prašnjava plava konjička odora čitateljima omogućuju da se iznova identificiraju s dobro poznatim likom. Brojni kadrovi neposredni su citati Giraudovih crteža realizirani kao stilizirani omaži, a među likovima se također mogu razaznati mnogobrojne posvete, kao stripovskim prethodnicima, tako i njihovu fordovskom uzoru.
Svi su, nakladnik Dargaud, urednici i mnogobrojni čitatelji koji nisu mogli prežaliti završetak serijala, navijali za nastavak pustolovina neposlušnog poručnika, ali malo je bilo onih dovoljno odvažnih da predlože autore koji bi vestern sagu mogli dostojno nastaviti. Za pretpostaviti je kako je opozicija duetu Sfar i Blain bila mala i ne previše glasna jer su reference te dvojice autora vrtoglavo impresivne. Za Joanna Sfara bi se, bez mnogo dvojbe, moglo reći kako je jedan od najproduktivnijih i najnadarenijih francuskih pripovjedača 21. stoljeća. Scenarist i crtač stripova, romanopisac i filmski redatelj zajedno s Lewisom Trondheimom, Marijanom Satrapi, Christopheom Blainom i još nekolicinom autora predstavlja okosnicu onoga što se drži novim valom frankobelgijskog stripa, a najviše je pažnje privukao adaptacijom Saint-Exupéryjeva Malog princa (Bookglobe) i obiteljskom sagom Rabinov mačak (Bookglobe). Uz realizaciju brda vlastitih stripova, scenarija za druge autore i crtanja po scenarijima prijatelja i suradnika stigao je napisati i dva romana. Crtač stripova Christophe Blain tek je nešto manje produktivan od Sfara, no jednako nadaren i cijenjen. S Trondheimom je surađivao na Tvrđi, a s Abelom Lanzacom je realizirao Diplomatske kronike koje je u nas objavila Fibra. Najpoznatiji je po vlastitom serijalu Isaac le pirate te postmodernom vesternu Gus.
Zanimljivo!