Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam vidjela prvu fotografiju "Medeje" koju je Tomaž Pandur radio na Dubrovačkim ljetnim igrama. Bilo je ljeto 2012. godine, još sam bila u Zagrebu, spremala sam se za put na jug, za svoju dubrovačku "šihtu" tog ljeta, gdje me već čekao dogovoren intervju s velikim redateljem koji se pokazao i velikim (dragim i zanimljivim) čovjekom. Kada se na mojem kompjutoru otvorila prva fotografija s proba "Medeje", kada je bljesnulo morsko plavetnilo nad najljepšom kazališnom pozornicom koju imamo i koja je moguća samo na vrhu Lovrjenca, načas sam vjerovala da je redatelj na vjekovnoj tvrđavi dao izgraditi golemi akvarij. Toliko su stvarno izgledale videoprojekcije koje su bile dio te jedinstvene predstave koja i danas, uz sjećanje na Almu Pricu u naslovnoj ulozi i nevjerojatnog Livija Badurinu, koji je pokazao što sve vrhunski glumac može bez jedne izgovorene riječi, stoji u analima našeg najvećeg ljetnog festivala.
Ovog sam ljeta često mislila na tu "Medeju" i na taj prvi pogled na nju, čak i na trenutak kada je predstava iz Dubrovnika "preseljena" na scenu HNK Zagreb, gdje je bila podjednako dojmljiva, ali ne i toliko upečatljiva kao na mitskoj kazališnoj tvrđavi. Sjetila sam je se i šećući danskim gradićem Helsingorom i dvorcem Kronborgom, koji su kod Shakespearea postali Hamletov dvorac Elsinore. Shvatila sam tada da je iz hrvatskog kazališta netragom nestalo uzbuđenje, oni trenuci koji nadahnjuju gledatelje, dojmovi i emocije koji se zauvijek pamte. Tražeći ih u mislima i kopajući po godinama koje su slijedile nakon te 2012. godine, našla sam ih samo u vrhunskim baletima HNK Zagreb, ponajprije u "Glembajevima" Lea Mujića i "Smrti u Veneciji" Valentine Turcu te u "Črnoj mati zemli", ZKM-ovu hitu u režiji Dore Ruždjak Podolski.
Krajnje loš rezultat za više od desetljeća u životu kazališta jednog naroda, čak i nakon kazališno deprimirajućeg ljeta 2023., uz samohvalu novog intendanta HNK Split, koji je doslovno oduševljen poslom koji je obavio na Splitskom ljetu, kao da iz nekog paralelnog svemira komentira stvarnost u kojoj će se taj festival pamtiti samo po kontroverznim plakatima. Na sreću Igre su poentirale "Maskama" redatelja i glumca Dražena Šivka, ali i zadnjom dramskom premijerom, predstavom s kojom se Dora Ruždjak Podolski oprostila od mjesta intendantice Dubrovačkih ljetnih igara, "Sjetne žene raguzejske", pričom o devet žena iz dubrovačke povijesti od 13. do 20. stoljeća Marijane Fumić. Legitimno je, dakle, pitanje kakva nam se uzbuđenja spremaju za novu kazališni sezonu. Na "prvu loptu" svi su reflektori upereni u HNK Varaždin, kazalište koje vodi intendantica Senka Bulić, glumica i redateljica koja će već sljedećeg ljeta formirati dramski program Dubrovačkih ljetnih igara. Ona sezonu u Varaždinu otvara dramatizacijom novog romana Kristina Novaka "Slučaj vlastite pogibelji". Dosad je Novak bio sigurna karta za kazališni hit, ali ovog je puta situacija drastično drukčija. Naime, i "Črnu mati zemlu" i "Ciganina, ali najljepšeg" gledali smo kada su istoimeni romani već bili velike uspješnice, a sada predstava izlazi krajem rujna, gotovo pa paralelno s izlaskom novog romana, pa je to veća odgovornost na plećima redatelja Ivana Plazibata i njegove ekipe.
Glavno zagrebačko uzbuđenje tiče se građevinskog sektora, jer se Dramsko kazalište Gavella konačno vraća kući, te da će uz svoju veliku scenu imati i onu komornu. Nakon što zagrebačka publika vidi koprodukcijsku predstavu s Igara, "Kozmičke žonglere" Kalmana Mesarića u adaptaciji i režiji Ivana Penovića, na redu je Mate Matišić. Redatelj Vito Taufer u predstavu pretvara četiri dramska teksta koja su kao cjelina, s naznakom "dramski dnevnik", objavljena 2020. godine, a koja su i svojevrsni nastavak "Ljudi od voska", uspješnice Drame HNK Zagreb. Kako je upravo Matišić autor koji nam stvarnost u kojoj živimo baca u lice snažnije od bilo koje pljuske, jasno je da se od te predstave, a koja stiže nakon mnogostruko nagrađivane ZKM-ove predstave "Ja sam ona koja nisam", mnogo očekuje. Počevši od tematskih i filozofskih uzbuđenja koja nam servira u svojim djelima pa sve do recentnih reakcija javnosti na njih, počevši od kojekakvih malograđana koji će zasigurno i u novom djelu naći nove važne dokaze na temu kako je Matišić "previše okrutan autor". Kako je tu riječ o onima koji zapravo ne idu u kazalište i ne gledaju predstave (kamoli da čitaju nova dramska djela), dojam svih nas koji to činimo jest da je Mate ponekad preblag prema svima nama, jer olovna stvarnost u kojoj živimo uspijeva nadmašiti njegovo autorstvo brže, žešće i neočekivanije od onog što mogu pretpostaviti i najcrnji pesimisti.
Već nekoliko puta spominjani ZKM također ima najavljene projekte koje posvećena teatarska publika očekuje s nestrpljenjem. U prvom redu to je novi projekt koji zajedno rade dramaturg Tomislav Zajec i redatelj Arpad Schilling, dok Borut Šeparović i Aba Prolić rade projekt "Glasnici", koji se bavi aktualnom političko-ratnom situacijom s naglaskom na ratnu propagandu. Najavljena je i velika koprodukcija ZKM-a s Beogradskim dramskim pozorištem i mariborskim festivalom Borštnikovo srečenje, u kojoj se redateljica Selma Spahić bavi zlostavljanjem žena tijekom pandemije koronavirusa, situacijama u kojima su se žene (zajedno s djecom) našle zatvorene u četiri zida s nemilosrdnim zlostavljačima.
Od najavljenih premijera ostalih kazališnih centara u Hrvatskoj važno je spomenuti HNK Rijeka, u kojem će u rujnu početi zadnja sezona intendanta Marina Blaževića, kojoj je on nadjenuo ime "Sad ili nikad", što je parafraza baleta koji pripremaju u tom kazalištu po motivima iz djela Miroslava Krleže, a koji će nositi naslov "Sad i nikad više". U tom kazalištu pripremaju i Shakespeareova "Macbetha" u režiji Eduarda Galića, ali i Marinkovićevu "Gloriju", koju će režirati Senka Bulić, što će sudeći po njenim dosadašnjim predstavama, kao i temama koje ju okupiraju kao autoricu, biti "Glorija" kakvu još nismo vidjeli. U HNK Osijek vraćaju se Ivani Šojat i njenom autorstvu koje im je donijelo slavnu predstavu "Unterstadt".
Ovog puta Želimir Mesarić režira predstavu po njenom romanu "Jom Kipur", a ta je predstava ujedno i proslava pedeset godina rada ovog cijenjenog redatelja. Paulo Tišljarić, koji već nekoliko sezona uspješno vodi dubrovačko Kazalište Marin Držić, također je najavio projekt koji "miriše" na dobro, jer tamo će Livija Pandur režirati "Kraljice", u kojima će se baviti zlosretnim Shakespeareovim junakinjama. Uz to, ako je suditi po "minulom radu", puno će pažnje u novoj kazališnoj sezoni trebati posvetiti i Istarskom narodnom kazalištu, koje je preuzeo novi intendant, slavni plesač i koreograf Matija Ferlin, koji je svojoj prvoj sezoni dao ime "Oda mladosti".