U nagradnom natječaju Večernjeg lista koji je utemeljen 1964/66.;godinu uzimamo ovisno o početku tiskanja priča i od vremena dodjele prvih nagrada. U tom dugom razdoblju stiglo je na natječaj prosječno 25.000 priča, objavljeno oko 2500 priča. Budući da VL dodjeljuju svake godine tri nagrade izlazi brojka od 156 nagrađenih priča, odnosno autora, dok je natječajima prodefiliralo preko 1000 autora. Mislim da je to impozantna brojka.
Večernji list uputio je Ministarstvu kulture prijedlog da se nagrada Ranko Marinković za kratku priču proglasi nacionalnom nagradom, prije svega zbog dugovječnosti samog natječaja ali i zbog imena koja su ponijela ovu nagradu. Potvrdu o dugovječnosti nalazimo u tome, što je ova nagrada starija od BBC- jeve nagrade iz 2005 i Sunday Timesove iz 2009.
Pogledajte video s dodjele nagrada:
Podsjetit ću na neka imena, nezaobilazna u povijesti novije hrvatske književnosti: od Petra Šegedina, Vjekoslava Kaleba, Živka Jeličića, Mirka Božića, Slobodana Novaka, Antuna Šoljana, Ivana Slamniga, Ivana Kušana do Pavla Pavličića, Ivana Aralice, Luka Paljetka, Stipe Čuića, Olje Savičević-Ivančević, Ivane Bodrožić, Dimitrija Popovića, Zorana Malkoča, Korane Serdarević. I sada, uz veterana Paljetka – Ivana Šojat i Sanja Pilić itd.itd. Često se čuju kritike, da nagrade odnose uvijek isti i to uglavnom afirmirani pisci.
Natječaj je otvoren svima, nema nikakvih izuzeća ni zapreka da se bilo tko natječe s pričom koja mora zadovoljiti najosnovniji kriterij - pismenost, razinu pismenosti. Činjenica je da najvećem broju priča nedostaje razina pismenosti i vještina. Razmišljao sam, kako to Luko Paljetak uspijeva gotovo uvijek napisati dobru priču, uzimam samo jedan primjer i onda dolaziš do sljedećeg: on je ne znam koliko truda i učenja uložio u proučavanju versifikacije dok je prevodio Shakespeareove sonete ili Chaucerove "Canterburyjske priče",on je trenirao vještine pisanja i stihova i proze.
Veliki engleski pjesnik Stephen Spender rekao je da kad pjesnik napiše pjesmu ili priču, da u ladici to treba odležali izvjesno vrijeme i pisac se svom tekstu stalno navraća kao dobar vinogradar svom vinogradu, da bi pogledao svaki grozd.
T.S.Eliot je pak smatrao da kad pjesnik ima previše vremena i ništa drugo ne radi nego samo piše poeziju, onda postoji opasnost da on više vremena ulaže u pisanje, a gotovo ništa u koncentraciju i vlastito usavršavanje, Valja se upitati, zašto na maturalnim ispitima pismeni zadatak iz hrvatskoga jezika, zauzima po rezultatu - posljednje mjesto?