Baker je rođena u duboko segregiranom Missouriju 1906., a njena životna priča dostojna je hollywoodskog filma. Njezini djed i baka bili su robovi na plantaži njemačkih doseljenika, a otac joj je nepoznat, no brojne okolnosti sugeriraju da je Josephine dijete zabranjene ljubavi ili čak seksualnog nasilja između bijelca i crnkinje.
Odrasla u ekstremnom siromaštvu, velik dio djetinjstva provela je spavajući na ulicama St. Louisa i preživljavajući od pjevanja pokraj pruge ili sitnog kriminala. Školovanje je prekinula s 12 godina, s 13 se prvi put udala, a s 15 je već imala drugog muža. Nezainteresirana za ulogu kućanice, negdje u to vrijeme preselila se u New York, gdje je bila dijelom kulturne renesanse u Harlemu, da bi se potom zaputila u Pariz, u kojem je ostvarila pravu slavu.
Francuska metropola 1920-ih bila je mjesto u kojem su nakon Prvoga svjetskog rada živjeli mnogi Afroamerikanci, koji su sa sobom donijeli i američku jazz-kulturu. Baker je na toj sceni postala prava senzacija, a posebno se pamte njezini šokantni, golišavi nastupi u minisuknji načinjenoj od umjetnih banana u pratnji živog geparda koji bi često usred koncerta terorizirao prateći bend. Njezin uspjeh koincidirao je s razvojem art decoa i pojačanog interesa za afričku kulturu, zbog čega se Baker prometnula u ikonu slobodoumnih umjetnika i boema. Ernest Hemingway hodočastio je u barove u kojima je nastupala i zaneseno je opisivao kao “najsenzacionalniju ženu koju je ikad sreo”, Picasso ju je portretirao u cijelom nizu slika, a Jean Cocteau pratio ju je na svakom koraku.
Zanimljivo je da je 1929. godine na proputovanju Orient Expressom postala i prva afroamerička zvijezda koja je nastupila u tadašnjoj Jugoslaviji: u Beogradu je rasprodala prestižnu palaču Luksor, a na zagrebačkom Glavnom kolodvoru uz ovacije dočekalo ju je mnoštvo ljudi. Jugoslavenska turneja ipak nije prošla bez prepreka, jer lokalni svećenici zabrinuti za moral nacije uspjeli su zabraniti nekoliko planiranih koncerata.
Dolaskom Drugoga svjetskog rata Baker se priključila francuskom pokretu otpora, gdje je kao špijunka imala istaknutu ulogu u borbi protiv nacističke okupacije, za što je dobila i nekoliko visokih državnih odličja.
Umrla je 1975. i pokopana je u Monaku, a u Panteonu će joj 30. studenoga biti postavljena plaketa, no tijelo se još neće premještati. Inače Baker je tek šesta žena među osamdeset zaslužnih građana, među kojima su Emile Zola, Victor Hugo i filozof Voltaire, čiji su ostaci pohranjeni u Panteonu te prva Afroamerikanka kojoj je pripala ta posmrtna počast.