Autorski projekt glumca Paška Vukasovića “Huligan” praizveden je u zagrebačkoj Maloj sceni uz Zaprešić boyse, čije su popularne pjesme korištene u predstavi koja se bavi problemom mladih i nogometnog huliganstva.
Kad se nasilje probije i u školu
Autori fluidnog teksta, a uz redatelja Vukasovića to su i Marina Pejnović (inače i dramaturginja predstave) te jedini glumac Matija Šakoronja, u jednosatnoj predstavi publici su zorno predstavili sedamnaestogodišnjeg Zrksa koji se našao u popravnom domu za maloljetnike. Zrks je fanatični nogometni navijač koji je sa samo trinaest godina postao dio navijačke skupine u kojoj se poštuju navijačka pravila sve do one točke u kojoj pravila više ne vrijede. Kao trinaestogodišnjak Zrks prolazi navijačku inicijaciju koja uključuje cugu, tuče i policijska privođenja, ali sve to nema cijene kada uz pomoć starijih i pravih navijača mladić kupuje ulaznicu u famozni svijet odraslih, moćnih i neustrašivih. U svom nogometnom navijačkom stažu, Zrks dolazi i u situaciju u kojoj može ubiti ponekog “smrada”, spašavajući goli život, primjerice na brinjskoj benzinskoj pumpi. A kad se nasilje s nogometnih stadiona i oko njih prirodno probije i do školskih hodnika pa Zrks pretuče školskog kolegu Zorana koji u padu udara u radijator i dobije ozljedu opasnu po život, kazna je jedna jedina, popravni dom za maloljetnike s prilično strogim režimom. Vukasovićev “Huligan” u impresivnoj glumačkoj interpretaciji Šakoronje imponira dokumentarnošću i ozbiljnošću. Navijački život odlično je rekonstruiran na više nego jednostavnoj sceni pa je “Huligan” pravi mali vodič kroz navijačke labirinte, prepun brutalnosti, apsurda i nasilja, ali i neke gotovo idealistične pravdoljubivosti i buntovništva koje je urođeno mladim ljudima kojima je teško živjeti po tuđim pravilima.
Što kad represija ne pomaže?
U društvima u kojima se ismijava bilo kakva (r)evolucija i licemjerno ponaša prema tupim pravilima pohlepnog kapitalizma, nogometni huligani koji svoju snagu crpe baš iz vojske nefokusiranih i podcijenjenih maloljetnika nisu samo hrpa slučajno sakupljenih nasilnika, nego ljudi od kojih svatko ima pravo na svoju priču. U “Huliganu” je ispričana ona Zrksova priča koja, barem što se predstave tiče, završava sa samokritičnim preispitivanjem vlastitih grešaka i zabluda. Popravni dom očito je pomogao Zrksu da skine huliganski kostim koji vrlo vjerojatno čak i nije sašiven prema njegovim mjerama. Ali što je sa svim onim Zrksima kojima represija nije od pomoći nego samo raspiruje vatru pobune i izgubljenosti?