Najneuglednija stvar koja visi na zidu lijepog i prostranog ureda tajnika Hrvatskog društva skladatelja ujedno je i najvažnija. U jednostavnom drvenom crnom okviru, pod staklom, stoji list papira ispisan pisaćim strojem. Riječ je o dokumentu s nadnevkom 28. studenog 1945., a institucija u zaglavlju je Narodna vlada Hrvatske, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Odjel narodne sigurnosti.
Predmet: "Udruženje kompozitora Hrvatske – dozvola djelovanja". Dokument završava u ono vrijeme obaveznim pokličem: "Smrt fašizmu – sloboda narodu!". Ispod je još samo pečat Ministarstva unutrašnjih poslova i nečitak potpis službene osobe.
Povijesni dokument
Uz poneki tipfeler i sitni ispravak u dokumentu piše:
"Na prijavu Tijardović Ive, kompozitora iz Zagreba i ostalih supotpisnika, u predmetu odobrenja osnivanja 'Udruženja kompozitora Hrvatske', Ministarstvo unutrašnjih poslova, odjel narodne sigurnosti, pozivom na čl.12.t.b. Zakona o udruženjima i zborovima, a pošto je udovoljeno i drugim zakonskim propisima, osobito čl.13, 14 i 16 cit. Zatkon, donosi slijedeću odluku:
Odobrava se osnivanje 'Udruženja kompozitora Hrvatske' tim, da može otpočeti sa djelovanjem na području federalne Hrvatske u granicama odobrenih društvenih pravila."
Obljetnica o kojoj svjedoči dokument povod je za razgovor s današnjim, već dugogodišnjim glavnim tajnikom Hrvatskog društva skladatelja, a ujedno i plodnim skladateljem Antunom Tomislavom Šabanom.
Dokument na zidu vašeg ureda govori o datumu koji slavite. Što mu je prethodilo?
Rješenje na zidu je iz studenog 1945., a navodno je još u ljeto, u lipnju održana prva skupština na kojoj se okupilo društvo skladatelja i čija je inicijativa urodila ovom dozvolom za rad. Prve prostorije bile su u Opatičkoj ulici.
Dakle, praktički odmah po završetku rata pristupilo se i izgradnji ovakvih kulturnih institucija...
Sama ideja sigurno je nastala prije stabilizacije institucija, još u šumi, među skladateljima koji su bili u partizanima, poput Ive Tijardovića i Natka Devčića koji su spomenuti u ovom dokumentu, Tijardović kao glavni inicijator, a Devčić kao društveni tajnik kojem se na ruke dostavlja rješenje na adresu Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj 6.
Je li ranije postojalo ikakvo slično udruženje?
Znam da je za vrijeme NDH bilo neko Hrvatsko autorsko društvo u koje su bili učlanjeni neki od naših najstarijih članova. Ali, naravno, kontinuiteta nema, sve se to raspalo 1945., a neki oblici udruživanja skladatelja zbog zaštite njihovih autorskih prava postojali su, naravno, i prije Drugog svjetskog rata.
Svi stilovi i žanrovi
Obljetnicu ćete proslaviti u četvrtak, 19. studenog u Lisinskom. Kako?
Bit će održan svečani koncert pod pokroviteljstvom predsjednice RH Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, a program nosi naslov "Remek-djela hrvatske glazbe". Osim solista, nastupit će svi ansambli Hrvatske radiotelevizije: Simfonijski orkestar, Zbor, Jazz orkestar i Tamburaški orkestar.
Kako ste, s obzirom na toliku raznovrsnost, koncipirali program? Čije će se skladbe izvoditi u toj svečanoj prigodi?
Neću nikoga poimence spominjati, ali istaknut ću da se radi o presjeku kroz sve stilove i žanrove, a isto tako kroz povijesna glazbena razdoblja. U svakom slučaju, odlučili smo izvoditi samo djela naših pokojnih kolega.
Je li to možda zato da ne bi bilo ljubomore među živima?
Pa, recimo da je ovako bilo jednostavnije raditi (smijeh). Osim toga, bili su nam zadani ansambli HRT-a pa smo posegnuli za djelima koja su upravo za njih pisana. Vodeći se tom logikom, nastojali smo obuhvatiti i filmsku i popularnu glazbu, zatim originalnu glazbu pisanu za tamburaške i jazz orkestre, a tu su naravno i Simfonijski orkestar i Zbor HRT-a. Radi se ipak o povijesnom odmaku jer nećemo izvesti ništa što je nastalo u posljednja dva desetljeća. Sve su to neprijeporna remek-djela svog žanra i to je ono što Hrvatsko društvo skladatelja uz svoju obljetnicu poklanja zagrebačkoj i hrvatskoj publici.
Ulaz je besplatan?
Cijena je ulaznica gotovo simbolična, 30 kuna, ali velik dio bit će podijeljen pretplatnicima svih ciklusa HRT-a, Lisinskog, Zagrebačke filharmonije, Koncertne direkcije Zagreb... dakle ljubiteljima i poštovateljima različitih vrsta glazbe.
Hoće li biti govora?
Prije koncerta imat ćemo u maloj dvorani Lisinskog svečanu sjednicu Skupštine HDS-a na kojoj ćemo dodijeliti naše godišnje nagrade, predstaviti knjige "Članovi" i "Kronika" koje je uredila Erika Krpan i pogledati dokumentarni film Tonija Volarića "HDS: 70 godina". Javni dio svečanosti počinje u 19 sati otvorenjem izložbe u predvorju Lisinskog i nastavlja se koncertom na početku kojeg ćemo se predsjednik društva Zoran Juranić i ja kratko obratiti publici.
Znači, bez političara?
Govornici ćemo biti mi, a političara će sigurno biti u publici. Predsjednica je na putu pa će je predstavljati njezin savjetnik za društvene djelatnosti, očekujemo gradonačelnika, članove Vlade, bez obzira na to što je tehnička, i svakako ministra kulture...
Vjerojatno će u publici biti još poneki političar koji je ujedno i skladatelj?
Jedan će sigurno biti, ali nećemo ga posebno isticati. (smijeh)
Vi često kao jednu od kvaliteta HDS-a ističete upravo njegovu apolitičnost. S obzirom na sve političke promjene i previranja, u prošlosti i sadašnjosti, je li bilo teško očuvati taj isključivo strukovni, umjetnički i profesionalni karakter društva?
Naravno da je bilo pokušaja politike da utječe na rad društva, osobito na samom početku kada zapravo drugačije nije ni išlo. Bez pokrića Partije nije se moglo ništa, ali ljudi koji su osnivali društvo imali su tu pokriće, bili su partizani i angažirani društveni radnici koji su imali političku snagu da to pokrenu. Međutim, čak ni tada taj utjecaj nije bio presudan. U filmu imamo našeg uvaženoga kolegu Andriju Tomašeka koji, kao aktivan svjedok tog vremena, govori kako se ta politička komponenta držala na minimumu. Pokušaja je bilo i kasnije, ali većina članova uvijek je shvaćala da im je puno bolje držati se svojih strukovnih, a ne nekih političkih interesa. U tome je sva tajna
I Thompson i Josipović
Najveće razlike unutar društva vjerojatno su one između "ozbiljnjaka" i "zabavnjaka"...
I tu vlada sklad. Nekada smo imali dva društva prema vrsti glazbe, Udruženje kompozitora Hrvatske i Udruženje kompozitora lake muzike Hrvatske. Ali još 1963. ta su se dva društva ujedinila i od tada nije bilo pokušaja da se pokuša napraviti neko paralelno društvo, kao što se događa nekim drugim strukovnim udrugama. Zbog toga smijemo reći da naše društvo već više od pola stoljeća zadovoljava profesionalne potrebe velike većine svojih članova.
To je znači razlog zašto ste vi valjda jedino društvo u kojem zajedno mogu biti, primjerice, i Marko Perković i Ivo Josipović?
Uvijek smo se držali strukovnih kriterija i nikada nismo zalazili u to čime se sve naši članovi bave i koja su im politička i bilo koja druga uvjerenja. Mi smo tu zastupamo i štitimo jasno definirane zajedničke interese koje svi članovi prepoznaju, osobito otkako je sva kontrola nad novcem koji prikuplja ZAMP prebačena u Zagreb. Taj proces počeo je već 1971. godine, a nastavio se krajem 1980-ih, sve do potpunog osamostaljenja i Hrvatske i našeg društva.
Šira javnost danas HDS najčešće spominje upravo u kontekstu ZAMP-a i ubiranja pristojbi.
To je samo jedan dio naše aktivnosti. Već prije pola stoljeća, a tako je i danas, znatan dio sredstava ulagao se u projekte društva kao što su bili u ono vrijeme podjednako spektakularni Zagrebački festival i Muzički biennale Zagreb. HDS danas ulaže četiri milijuna kuna godišnje u glazbenu produkciju, kroz vlastite projekte i kroz natječaje koji su otvoreni svima. Uz državu i Grad Zagreb, naše je društvo najveći ulagač u hrvatsku glazbu, utoliko dragocjeniji što mnogi u našem društvu i državi još uvijek ne razumiju da kultura nije trošak, nego ulaganje.