Amerika je najdivnija i najbogatija zemlja na svijetu ako za kriterij uzmete činjenicu postojanja ljudi kakav je Preston Wright Long. Čovjek s gitarom i nezaboravno promuklim, rašpavim glasom, uljepšao je mnoge dane svim namjernicima koju su uspjeli doživjeti i preživjeti čaroliju zvanu The Mule - njegov blues rock band koji nikada nije došao do milijuna kao financijske varijable, ali milijuni leže u njihova dva studijska albuma i epskom extended playu “Wrung”, istoimenom debi albumu i nasljedniku “If I Don`t Six”, kojim su sredinom devedesetih ispisali povijest tenzične i energične glazbe.
Nakon raspada društva PW Long se orijentirao na solo karijeru uz PW Long`s Reelfoot, s kojima je objavio dva jako dobra albuma, da bi od 21. stoljeća gurao solo karijeru praćen nevjerojatno vjernim idolopoklonicima i štovateljima njegove persone i pjesama.
U Zagreb stiže u ponedjeljak 15. listopada promovirati aktualni solo album “God Bless Drunkards Dog”. Prilika života da u KSET-u svjedočite kultu svog vremena.
RITAM: Molim nekoliko riječi za one koji nisu obaviješteni kako se postaje jednim od najkultnijih likova američke country/blues rock scene...
PW LONG: Pjevao sam u bandu Wig, gdje sam počeo skladati na bas gitari jer tadašnji gitarist banda nije dao zaviriti u njegov teritorij držeći monopol na gitaru. Želio sam pomiješati vrlo staru country muziku (Old Timey music) i country blues koji su svirali ljudi poput Furryja Lewisa i Freda McDowella, čak i Johna Lee Hookera - s jako-jako žestokim hard rockom. U tome sam dobio potporu basista i bubnjara Laughing Hyenas, Keba Munroa i Jima Kimballa, te je bilo logično da krenemo svirati zajedno. Dakle, vjerujem da sam pokupio gitaru zato što mi je dosadilo biti samo pjevačem koji nije mogao dovoljno reći o zvuku banda.
RITAM: Duša tvog rada su riječi, a tijelo je glazba. Kako ih pomiruješ?
PW LONG: Riječi uvijek dolaze tik prije isteka roka. Koliko god ideja imao, toliko je prisutnija intencija da ih sve zaboravim. Gotovo nikad nisam sjeo i zapisao riječi na papir, one su uglavnom dio fizikog procesa koji izvlačim direktno iz tijela. Riječi su više psihički fenomen, nego dio pisanja pjesama. Također, s vremenom se mijenjaju. A što se glazbe tiče, velika mi je prednost već bila u tome što nikad nisam svirao u cover bandovima, niti sam uzimao lekcije sviranja gitare na konvencionalan način. Zato je cijeli proces učenja bio izrazito težak, a sam sam ga težio maksimalno pojednostaviti.
RITAM: Kao prokušani i priznati “igra uživo”, uživaš li više na pozornici s bandom ili solo?
PW LONG: S bandom je daleko zabavnije i lakše. Kad nastupaš solo vjerojatno ima puno prednosti, može biti nevjerojatan nalet adrenalina, ali drugih se stvari trenutčano ne mogu dosjetiti jer stvarno dugo nisam svirao sam. Ali, ništa nije usporedivo s onim kad imaš sjajan band i pustiš da se stvari odvijaju same od sebe...
RITAM: S obzirom na modu revivala, ima li šanse da se Mule ikad ponovno oforme?
PW LONG: Nema potrebe za mijenjanjem sjećanja na Mule koje je ostalo kod ne tako brojne, ali vjerne publike. Mislim da bi im svako novo okupljanje bilo nuđenje manje verzije već viđenog. Bilo je to što je bilo, i vjerojatno nije najbolja ideja buditi duhove prošlosti i ekshumirati tijelo koje je svoje najbolje dalo u vrijeme kad je radilo.
RITAM: Pogledaš li unatrag, koji su vrhunci karijere, a koje trenuci koje bi radije preskočio?
PW LONG: Mogao sam jače pritisnuti i ne raditi toliko duge stanke između objavljivanja albuma i kretanja na turneje. Možda sam mogao više pažnje posvećivati tome da imam konzistentan band, da nastupi i ploče budu snažnije. Ali, veći dio stvari koje bih preskočio vezane su za moj privatni život više nego li za život glazbenika. Najbolje stvari su pak bile imati mogućnost sviranja s toliko sjajnim ljudima kakvi su bili Keb, Kimball, Maister, Mac, Taz, Taylor, Kirk, K. Spence i Boyce. Onaj trenutak kad shvatiš da je grupa poput Mule proizvod tvojih ruku - u tvojim rukama.
RITAM: Jesi li zadovoljan svojom pozicijom na današnjoj glazbenoj sceni? I glazbom uopće...
PW LONG: Apsolutno ne. Jer, u stvari nemam mjesto na današnjoj indie sceni, štogod to bilo. Prodajem premalo ploča i privlačim samo fanatične zaljubljenike u glazbu. A najviše bih želio imati veći financijski uspjeh samo zbog toga da turneje učinim isplativim i da se ne moram brinuti zbog onih bitnih životnih pitanja o kojima se brinem, kako ne bih ovisio samo o glazbi i turnejama. A što se glazbe uopće tiče, ne patim previše jer mi se čini da je premalo stvari koje izazivaju pažnju. Imam dojam da puno bandova danas zvuči kao mekše i svjetlije verzije onoga što je valjalo prije desetak ili manje godina. Na primjer, Black Landlord iz Philadelphije, Lake Me iz Newcastlea, The Hold Steady, Lucinda Williams, Tinariwen, Snoop Dogg... oni su mi OK.
RITAM: Što radiš kad ne nastupaš ili spremaš nove albume?
PW LONG: Trenutano živim u Philadelphiji i snimam videomaterijale za neke osobne dokumentarce, snimao sam i neki politiki sadržaj za web site Rolling Stone magazina. Zatim sam snimao i režirao dokumentarac “The Constant” o odnosima izmeu liječnika i obitelji s kronično oboljelom djecom u Buffalu, NY. Sljedeće, pripremam projekt s piscem Mattom Taibbijem isto za Rolling Stone i predprodukciju na dokumentarcu o efektima alkohola na vožnju i posljedicama. Također namjeravam za buduće albume poraditi na više stiliziranim videoekranizacijama svojih pjesama. Bit će uključen glumac koji bi trebao sinkronizirati naše pjesme.