Ne može premijer Sanader s nogu odlučivati o pravopisu

Najnovije preporuke o pravopisnim pravilima iznova su uzburkale hrvatsku javnost. Čim je Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika glasovanjem preporučilo da se umjesto neću piše ne ću, odmah se počelo nagađati da iza te preporuke stoji politika. O tome, ali i o drugim jezičnim pitanjima, razgovarali smo s prof. dr. Markom Samardžijom, predstojnikom Katedre za hrvatski standardni jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Što mislite o normiranju jezika glasovanjem?
Iskreno govoreći, nije ovo, naravno, prvi put, a sva je prilika da neće biti ni posljednji, kako se osjećam upravo neugodno zbog načina na koji neko neusklađeno normativno (leksičko ili pravopisno) rješenje na dan ili dva postaje dobrodošlom temom sredstvima javnoga priopćavanja. Dovoljno se dosada nakupilo dokaza za tvrdnju da tako još nikada nije riješen ni jedan problem u hrvatskome standardnom jeziku. Stoga se mogu samo čuditi najnovijem priopćenju sa sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.

Pritom se ne čudim toliko načinu na koji to Vijeće donosi svoje odluke – što je, valjda, na neki način regulirano odlukom o njegovu osnivanju ili kako drugačije – nego slabo prikrivenu očekivanju da bi tako donesene odluke mogle obvezivati cjelokupnu hrvatsku jezičnu zajednicu ili bar biti podlogom za donošenje obvezujućih odredaba koje bi netko (resorni ministar, Vlada, Sabor?) na temelju takvih odluka trebao donijeti.

Dvojnost će potrajati
Hoće li se u našem društvu dogoditi nova podjela – jedni će pisati po jednim, a drugi po drugim pravilima?
Budući da sam uvjeren kako se sa svoje dubine lako uočljive podjele u hrvatskoj jezičnoj zajednici tako nikada neće prevladati, usudim se pretpostaviti kako će i pravopisna dvojnost ne ću ili neću potrajati. I ubuduće će, dakle, biti kako jest: jedni će pisati ne ću i za to će navoditi argumente koji im, po njihovu sudu, idu u prilog, dok će drugi ustrajno, iz raznih razloga, pisati neću, i to uglavnom bez realnih izgleda da ikada pišu drugačije. Hoće li pritomu štetovati nacionalna (ne)pismenost, to očito još uvijek nije najvažnije pitanje.

Tko je kriv za ovolika kolebanja u jezičnoj praksi? Za kakva ste vi pravopisna rješenja (strelica ili strjelica, suci ili sudci, neću ili ne ću...)?
Za dio aktualnih kolebanja u hrvatskoj standardnojezičnoj praksi dobrim je dijelom “zaslužna” nedosljednost recentne normativistike. Zašto, na primjer, maksima quieta non movere (ne dirati ono što je ustaljeno) vrijedi za tzv. logičku interpunkciju koju je po francuskom uzoru svojim pravopisom afirmirao Aleksandar Belić, a ne vrijedi za neću? Ili, kako to da se zauzimanje Tome Maretića za pučke oblike apateka i medecina kritizira kao vukovsko pretjerivanje, a također pučki rengen i danas se šepiri hrvatskim pravopisom?

Zašto se očituje izrazita suzdržanost spram maksime mos altera lex (običaj mijenja zakon) kad se pokazuje da su neki plodovi prakse danas posve uobičajeni bez obzira na očite nedosljednosti (npr. u nizu kriomice, krijumčar, krijumčariti)? Naravno, kad ste nedosljedni ili i sami sumnjate u dostatnost vlastitih argumenata, onda lako poželite da bar poneki nepotrebno zapetljani čvor presiječe netko sa strane. Tako se ovih dana, poput Poncija Pilata u Vjerovanju, u hrvatskoj pravopisnoj trakavici u ulozi sudca, ni kriv ni dužan, pojavio predsjednik hrvatske Vlade.

Kako komentirate upletanje politike u rješavanje jezičnih pitanja?
Nitko sretniji od nas da nam je država već uspješno riješila sve svoje bitne probleme od nezaposlenosti do granica i Haaga i ispunila sve svoje vanjskopolitičke želje (npr. ušla u Europsku Uniju i NATO) pa je tako nastupilo blaženo vrijeme da se predsjednik Vlade može mirno posvetiti razrješavanju pravopisnih dvojba. A kako će nas sve neostvareno pratiti još neko vrijeme, hvatati predsjednika Vlade da “s nogu” sudi o pravopisu također ne može biti dobar način ni za politiku ni za struku.

Neformalni krugovi
Kako općenito riješiti pitanje pravopisa?
Posve načelno govoreći, jezična se politika može voditi na dva načina: institucionalno ili neinstitucionalno, tj. u raznim neformalnim skupinama naraštajnih, koncepcijskih i(li) političkih istomišljenika s ovakvom ili onakvom izvanstručnom (političkom) potporom. Budući da su zagovornici prvoga načina vođenja nacionalne jezične politike ili slabo organizirani ili još uvijek nedovoljno utjecajni, u nas se jezična politika i dalje vodi na drugi od dva spomenuta načina, što se ponekad nevješto pokušava zakrinkati tvrdnjom kako u nas jezičnu politiku ne vodi nitko.

Stoga ću i u ovoj prigodi ponoviti: Sve dotle dok se hrvatska jezična politika ne bude vodila institucionalno (a za to je potrebno imati središnju nacionalnu stručnu ustanovu), nego u neformalnim krugovima ili preko ad hoc sazvanih povjerenstava, odbora ili komisija – u kakvima sam svojedobno i sam uspješno dangubio – koje jedan ministar imenuje, a sljedeći ignorira ili raspušta, bojim se da će sve u vezi s hrvatskim standardnim jezikom i njegovim pravopisom ostati “uređeno” onako kako jest, a možda, uz nešto sreće, bude i gore.

Petnaest je godina prošlo od hrvatske samostalnosti, a toliko se vremena i hrvatski jezik razvijao mimo izravnoga utjecaja srpskoga. Kakvo je stanje hrvatskoga jezika?
Pokušamo li “brzopotezno” bilancirati sve ono što se u proteklih petnaest godina događalo s hrvatskim jezikom i u vezi s njim, izlažemo se opasnosti da nehotice preskočimo nešto važno, jer, koliko je meni poznato, takvo desetljeće i pol hrvatski jezik ne bilježi u svojoj dugoj, vijugavoj i bogatoj povijesti.

Od promjene hrvatskoga sociolingvističkoga stanja, koju su omogućile prevratne političke promjene u Republici Hrvatskoj, i Ustavom zajamčena statusa službenoga (državnoga) jezika do danas objavljen dug niz važnih i vrijednih jezikoslovnih djela, hrvatskomu je u javnom životu i školstvu osigurano odgovarajuće mjesto čemu, nedvojbeno, pripomažu suvremeno koncipirani udžbenici za osnovnu i srednje škole. Hrvatska je leksikografija obogaćena nizom važnih djela:

dvama jednojezičnim rječnicima, mnogim strukovnim i terminološkim rječnicima. Pogledate li knjižarske izloge, lako ćete se uvjeriti kako danas jedva da ima nama bližeg jezika koji u dvojezičnom rječniku nije suočen s hrvatskim. Poseban je procvat doživjela savjetodavna i puristička literatura. U znatnoj se mjeri promijenio i odnos govornica i govornika hrvatskoga prema vlastitom jeziku.

Naravno, ipak ostaje pitanje: Je li se moglo više i bolje? Nesumnjivo jest. Posebno kad su posrijedi kultiviranje hrvatskoga standardnog jezika i njegova zaštita koja je u ovo globalizacijsko vrijeme sve teža i upravo zato sve važnija.

'Lijevi' i 'desni' pravopis
U optjecaju su termini “lijevi” i “desni” pravopis. Što se pod tim razumijeva?
– Pitanje o “lijevom” i “desnom” pravopisu zahvaća i dublje i šire od ono malo razlika što postoje između dvaju postojećih hrvatskih pravopisa. Pod onim “desni” jedni, zapravo, misle “pravi hrvatski” ili nešto u tom smislu, dok im je ono “lijevi” isto što i “nehrvatski” (a možda čak i “protuhrvatski”). Drugima ono “lijevi” znači isto što i “suvremen, europejski”, a ono “desni” isto što i “desničarski, nacionalistički, ognjištarski”.

Budući da slučajno uglavnom dobro poznam sve autore aktualnih hrvatskih pravopisnih priručnika, mislim da se postavka o “lijevima” i “desnima” nikako ne temelji na nekakvim njihovim političkim, ideološkim... nazorima, a još manje na sadržaju njihovih djela, nego da je odraz posvemašnje i pretjerane, pa i štetne, ispolitiziranosti hrvatskoga društva koja sve nekako mora “etiketirati” kako bi se iza etiketa moglo lakše svrstavati. Nezgoda je, međutim, s etiketama što nikada nisu posve jednoznačne.

Jednom je, ne varam li se, Francois Mauriac za svoju domovinu rekao nešto što, mutatis mutandis, vrijedi i za našu: Onaj tko jednom u budućnosti bude proučavao politički život današnje Hrvatske, jamačno će ostati iznenađen spoznajom da smo živjeli u vrijeme u kojem “lijevo” nije bilo sasvim lijevo, da “desno” nije bilo sasvim desno, kao i da ni “centar” nije bio sasvim u sredini. Ili kraće: ne vjerujem da bi do bifurkacije hrvatske pravopisne prakse moglo doći na osnovi opreke “lijevo : desno”.

Srbi u Hrvatskoj
Srbi u Hrvatskoj govore i pišu vrlo različito, neki su prešli na ekavicu. Koji je zapravo njihov jezik?
– Pitanje koji će tip srpskoga jezika upotrebljavati pripadnici onoga dijela srpske etničke zajednice koji živi u Republici Hrvatskoj u velikoj mjeri leži izvan kruga zanimanja jezikoslovnih kroatista. Kolebanja i razlike u jezičnoj praksi Srba u Hrvatskoj koje spominjete donekle su odraz stanja i razlika što postoje u suvremenoj srpskoj standardnojezičnoj teoriji i praksi koja je zadnjih godina, posve razumljivo, u Hrvatskoj manje poznata i manje zanimljiva.

Ovih je dana objavljen hrvatski prijevod suvremenoga američkog jezikoslovca Roberta D. Greenberga “Jezik i identitet na Balkanu”, zanimljiva prvenstveno kao osebujan “pogled izvana”, u kojoj je dosta pozornosti posvećeno upravo unutarsrpskim jezičnim i pravopisnim prijeporima koji, naravno, moraju u nekoj mjeri utjecati i na jezičnu praksu Srba u Hrvatskoj čije je legitimno pravo da te prijepore rješavaju vodeći se prvenstveno svojim interesom i u skladu s vlastitim komunikacijskim potrebama. Što god da izaberu i kako god da odluče, tu odluku treba poštivati.

Kakav je jezik javnih medija?
– U nas su odavno nekako uobičajene pritužbe na jezik pisanih i govorenih sredstava javnog priopćavanja u kojima se, uglavnom zbog naravi posla, može kadšto naići na ozbiljne jezične i pravopisne propuste. To, ipak, nije dovoljan razlog za općenitu negativnu ocjenu njihova jezika. Unatoč osebujnoj naravi novinarskog posla, kad vijesti sustižu jedna drugu, i novinari i urednici morali bi uvijek biti svjesni utjecaja koji mediji imaju na čitatelje i slušatelje i nastojati da ono što rade i u jezičnom pogledu odaje njihovu skrb za hrvatski jezik.

U knjizi Nenada Piskača “Nebeska Srbija u Hrvatskoj” napisali ste pogovor s naslovom “Hrvatski? Da, ali srpski!”. O čemu je riječ?
Ove je jeseni objavljena zapažena i važna knjiga novinara i književnika Nenada Piskača “'Nebeska Srbija’ u Hrvatskoj” u kojoj autor, na osnovi izvornih dokumenata “krajinskih” vlasti prikazuje genezu i praksu velikosrpskog projekta u Hrvatskoj. Kako se u dokumentima i knjizi često spominje i “jezična strana” srpsko-hrvatskog spora, na zamolbu autora i izdavača napisao sam popratni tekst toj knjizi.
U tom sam članku pokušao dati sažet prikaz filološkog doprinosa artikuliranju velikosrpske ideje od Vuka Stefanovića Karadžića, preko Đure Daničića, Stojana Novakovića, Ljubomira Stojanovića, Jovana Skerlića i Aleksandra Belića do Pavla Ivića, Branislava Brborića i Radmila Marojevića, zapravo do “Slova o srpskom jeziku” i “novog rata za srpski jezik” što ga zadnjih godina vodi dosta brojna skupina srpskih jezikoslovaca na osnovi recikliranja anakronih ideja iz prve polovice XIX. stoljeća.
Kad se kronološki složi bar glavnina onoga što su u proteklih stoljeće i pol govorili srpski filolozi i usporedi s onim što su zastupali i provodili srpski političari od Garašanina naovamo, dobro se može vidjeti kako su to dvije strune istoga, velikosrpski ugođena glazbala čiji se zvuci, iz taktičkih razloga ponešto utišani, i danas razliježu ovim prostorima. Pitanje je, naravno, kad će ponovno postati glasni i hoće li to biti pouzdan nagovještaj ponavljanja svega onoga čemu smo svjedoci proteklih godina.