Večerašnjom izvedbom "Carmine Burane" u izvedbi Zagrebačke filharmonije i Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić ravnat će kineski dirigent Perry So. Samo lani dirigirao je "Los Angeles Philharmonic", "St Petersburg Philharmonic Orchestra", "The State Hermitage Orchestra of Russia", "Greater Bridgeport Symphony Orchestra" i "Staatskapelle Weimar". "Koncert za život", u sjećanje je na Anu Rukavinu i maestra Vjekoslava Šuteja, njegov je prvi susret za Zagrebom i Zagrebačkom filharmonijom.
Kakva su očekivanja od večerašnjeg koncerta? Ima li treme, što vam znači?
To je moj debi u Zagrebu. Oduševljen sam tradicijom koju vaša filharmonija ima, 140 godina vrlo je dug period. Kad smo dogovorili moj dolazak ovamo, poslušao sam njihove CD-e, upoznao se i sa zvukom. Uvijek je lijepo upoznavati nove orkestre i drugačiju publiku, a ovog puta sviramo za plemenitu svrhu.
Kakve osjećaje u vama budi sam spomen riječi leukemija, prekinuti život?
Vjerojatno jedna od najstrašnijih bolesti. Tužno je kad se tako naprasno prekine život. Kao glazbenici možda imamo mogućnost pomoći. Ne možemo liječiti kao liječnici, ali svakako možemo dati potporu.
Jeste li upoznati s radom hrvatskih glazbenika, Maksima Mrvice, primjerice? Jeste li poznavali maestra Šuteja?
Ne, nažalost, nisam. Slušao sam o impozantnom radu maestra Šuteja i žao mi je što ga nisam upoznao. Poznajem ljude koji su radili s njim u Houston operi, uvijek lijepo govore o njemu. Poslušao sam CD-e Maksima Mrvice, ali njega ne poznajem.
Što vam osobno znači "Carmina Burana"?
Staro i meni najdraže djelo. Imao sam osam ili devet godina kad sam prvi put čuo tu glazbu. Pomislio sam "to je sjajno". Upitao sam učiteljicu što bi to moglo biti, odsvirao joj na klaviru i rekla je da je to početak "Carmine Burane". Od tada do danas mi je posebna. Stihovi su o kockanju, piću, ljubavi, plesu, sve o čemu se u manastiru obično ne razmišlja. Možda moral i nije na visini, ali od početka veliča slavlje, optimizam.
Iza vas je serija napornih koncerata posvuda po svijetu. Jeste li umorni?
Prije sam umoran od zabava nakon koncerata nego od dirigiranja. Ono me nikad ne umori. U trenutku kad stanem na pozornicu, umor nestaje. To je kao lijek. Čak i bolje od lijeka jer to ne trebaš uzimati, piti.
Direktor Zagrebačke filharmonije Miljenko Puljić kaže da u budućnosti u vama vidi svjetsku dirigentsku zvijezdu. Gdje se vi vidite za nekoliko godina?
Biti glazbenik, biti dirigent meni je isto što i živjeti, učiti. Kada prestanete učiti, znači da je gotovo. Najvažnije mi je stvarati glazbu, istraživati svoju maštu. A komplimenti su mi dragi, ali i obvezuju. Zaljubljen sam u svoj posao i važno mi je dijeliti tu ljubav, posebice s mlađima.
I sami ste mladi, a uopćeno, mlađim je generacijama klasična glazba dosadna. Odakle u vama ljubav prema klasičnoj glazbi?
Ni kao dijete nisam razmišljao o različitim glazbenim žanrovima. Sada, kad sam unutra, predstavljam klasiku, ali poruka koju šaljem jest da je glazba glazba, ne treba je dijeliti. Izazov je prenijeti to na mlade ljude, pomoći da zavole Beethovena. Jer, pustite li mašti na volju, Beethoven može biti što god poželite. Postoje ljudi koji klasiku smatraju elitističkom, no po meni je važno poručiti da je ona za sve.