Uoči premijere Nušićeva “Pokojnika” na Brijunima razgovarali smo s karizmatičnom glumicom Jelisavetom Sekom Sablić, neponovljivom scenskom pojavom koju publika s pravom obožava. U bogatoj karijeri ostvarila je niz uloga za pamćenje.
Za “Pokojnika” kažu da je najsloženije Nušićevo djelo, savršeno uklopivo u sadašnji trenutak, satira o čovjeku koji je zabunom proglašen mrtvim i nakon nekoliko godina vraća se u grad. Nušić se bavi beskrupuloznošću na kojem društvo počiva. Možete li reći nešto o predstavi i vašoj ulozi Agnije?
– Točno rečeno. Nušić je uzeo mogući događaj, o čemu ponekad slušamo i čitamo u medijima, da nekoga proglase mrtvim, a taj mora dokazati da je živ. Dakle, toga je uvijek bilo. I priča počinje od toga da svima odgovara da ga nema. Raduje me ova uloga, smatram da pripada meni, i hvala Lenki što me pozvala. Mislim da je napravljena dobra predstava. Agnija, stara djevojka, bogata, sasvim je različita od društva u kojem živi. Ona je okrenuta drugim vrijednostima. Vjeruje u ljubav, u ljude, ljepotu, bori se za to i u tom sudaru s realnošću ona je smiješna.
U Hrvatskoj ste bili prošle godine, evo i ove godine, povratnica ste na hrvatsku scenu. Kako se osjećate?
– Gledam na to jednostavno, ne razmišljam je li to Hrvatska ili... to su moje kolege. Rade, kolega kojeg poznajem još od studija, Lenka koja mi je po svemu bliska, pa tako i po načinu scenskog razmišljanja. Kao ljudi iz posla Rade i Lenka, nositelji teatra Ulysses, oni poštuju svakog suradnika, okružuju ga pažnjom, srdačnošću, prijateljstvom. Uživam u ovom divnom ambijentu i svojem poslu.
Kako je raditi s redateljicom Udovički, ali i ostalom glumačkom ekipom, Sokolovićem, Krivokapićem?
– Sa Zijahom, Krivokapićem, Gojićem znam se dobro, a ostali su mladi i s njima se uvijek osjećam ravnopravno u poslu. Ne toleriram godine, ni svoje ni njihove. Kad sam bila mlada starijim kolegama govorila sam ti. Nikada nisam osjećala ni dopuštala da zbog razlike u godinama autoritetom stanu ispred mene. Tako ja sada ne zloupotrebljavam svoje godine kao autoritet ispred mladog čovjeka.
Što kažete na prilagodbu “Pokojnika” na ijekavicu, Nušić se igra u adaptaciji Miljenka Jergovića kako bi se, rečeno je, sačuvala njegova univerzalna primjenjivost. Mislite li da je moglo i bez toga, tekst je sam po sebi univerzalan?
– Ja igram lik koji dolazi iz Srbije. Sad kad slušam vaše pitanje, sjećam se da je Jergović približio tekst hrvatskom jeziku. To je učinjeno majstorski jer ne osjećam razliku između originalnog srpskog jezika i “prijevoda” koji je učinio. Moglo je i bez toga, ali ovako su svi zadovoljni. Jezik kojim se govori u predstavi ne bi u Srbiji nikome zaparao uši.
Nušićeve teme i likovi danas su osobito aktualni. Držite li da humor, satira danas nisu dovoljno cijenjeni. Koliko kritički promišljamo prilike u kojima živimo, jer humor je poticaj na reakciju?
– Nušić je veliki kralj komedije. Gledala sam glumce majstore, Nušićeve suvremenike, imala sam tu sreću. Publika se radovala, smijala od početka do kraja. Je li od ozbiljnosti bilo što publika ponijela kući, ne znam, vjerojatno jest. Lenka je grabila humor, održavala ga kroz likove i situacije, ali je jasno unosila daleko ozbiljnije dimenzije brutalnosti društva u kojem živimo.
Ostvarili ste dosad niz filmskih i kazališnih uloga, koliko ste angažirani u Srbiji?
– Dosta radim. Još se radujem ulogama. Rijetko se pokajem.
Dobili ste i monografiju. Kažu da se može čitati kao svojevrstan udžbenik za buduće glumce. Imate li za njih kakav savjet?
– Mislim da je monografija uspjela. Osjetljiva sam kada me ljudi interpretiraju i kada pričam o sebi. Bojim se banalnosti i trivijalnosti. Ima u knjizi mnogo zanimljivosti baš za mlade glumce. Savjet je da osluškuju i da vjeruju sebi, da budu disciplinirani. Jesu li na pravom putu znat će kad shvate da vole probu, rad i istraživanje lika, a ne rezultat - slavu, glamur...
Dobitnica ste nagrade \"Dobričin prsten\" za životno djelo. I nakon brojnih uloga glumite jednako predano, strastveno. Otkud ta silna energija, uvijek jednako snažno nadahnuće?
– Društvo, politika, siromaštvo ljudi koje je sve veće, laži, nepravde, kaos u kome živimo, sve to povrjeđuje, izaziva bijes i pobunu. Ta energija unosi se u glumu, (gluma jednako pobuna), koja se provodi kroz smijeh, suze. Glumac je povlašten građanin, ima oazu i radost koju mu nitko ne može oduzeti. A život bez glume pomalo mi je ponekad i dosadan.