S Duškom Ljuštinom, ravnateljem Satiričnog kazališta Kerempuh razgovarali smo u sredini Dana satire, tradicionalnog festivala, koji od ove godine nosi ime svog utemeljitelja i velikog hrvatskog komediografa Fadila Hadžića. No, teme su nam bile miljama daleko od satire. Razgovarali smo o trenutačnom stanju u kazalištu, o kazališnoj gerili, stanju u kulturi u cjelini, ali i načinu na koji se ona može – i mora – promijeniti.
:: Ima li najdugovječniji ravnatelj kazališta u Hrvatskoj recept za uspjeh, onaj koji bi otkrio kako zapravo stvoriti i održati teatar koji ima svoj definirani profil i svoju vjernu publiku?
Univerzalni recept postoji samo u jelovnicima. Nema tu neke tajne i svi znamo odgovor na ovo pitanje: rad, rad i samo rad. Da bi čovjek uspio mora voljeti svoj posao, mora voljeti ljude. Ako radi u kazalištu iznad svega mora voljeti glumce. Ravnatelj mora imati menadžerske sposobnosti, kompetenciju za posao koji obavlja. Svi u timu moraju osjećati da se nešto dobro radi i ja mislim da je Kerempuh u velikoj mjeri u tome uspio. Uprava Kerempuha imala je jasan stav o profilu kazališta koji radi i nismo ga mijenjali. Fadil i ja smo gotovo trideset godina zajedno radili taj posao i trudili se da svake godine kazalište bude za nijansu bolje i kvalitetnije. Zbog toga smo i došli do toga da imamo jedan od najkvalitetnijih ansambala u Hrvatskoj. Nakon ozbiljnog rada stižu i rezultati. Kermpuh je skoro najposjećenije hrvatsko kazalište, ono koje pobjeđuju na festivalima, Kerempuhove predstave su proglašavane najboljima... Kerempuh je postao kazališni brend.
.:: Spomenuli ste rad s ljudima. U vašem poslu to je rad s kreativcima, a vaš je posao držati ih u zadanim financijskim okvirima. Krije li se tu taj recept za uspjeh koji tražimo?
To jest mala tajna, ali za to se čovjek treba roditi. Centralno mjesto u umjetnosti moraju zauzimati kreativci, no i u ostalim segmentima našeg društva to bi trebalo biti tako. Mi imamo radničku klasu, vladajuću, tajkunsku, a jedino što nam je potrebno je kreativna klasa. Onog trenutka kada stvorimo kritičnu masu kreativaca stvari će se u društvu početi brže razvijati. Moramo biti svjesni da se genijalne kreativne ideje ne smiju zaustaviti zbog manjka novca. U poslovima kojima sam se osobno bavio ni jedna prava ideja nije zaustavljena zbog nedostatka novca. Da bi se u tome uspjelo treba se u teatru početi raditi po principu totalnog marketinga, samo je pitanje razumiju li to ljudi koji vode naše institucije. U Kerempuhu smo puni - tj, komercijalni - i kada radimo Gogolja, ali i kada radimo Tomića, Brechta, Hadžića.
:: Kad već govorimo o ansamblu Kerempuha, moramo spomenuti i njihovu vjernost. Vaši glumci čak i u trenucima svoje najveće slave, primjerice Tarik Filipović kao voditelj kvizova ili Rene Bitorajac kao filmski glumac, i dalje imaju tu strast prema sceni, rade nove predstave.
U jednom trenutku u Zagrebu je postojala sjajna predstava Teatra Exit, o kojem ja imam visoko mišljenje, Izbacivači. Tada sam u Kerempuh pozvao: Tarika, Renea, Marija Mirkovića i Sretena Mokrovića. Samo Mokri nije došao jer je tada bio u Gavelli. Ova su trojica došla, a Tarik i Rene su u Kerempuhu, ali i u svim svojim ostalim poslovima, vrlo brzo postali zvijezde. To su i danas i bez obzira na sve svoje poslove, oni su sjajan autorski dvojac koji se na neki način stopio s Kerempuhom. Oni su na neki način kreativna snaga koja osmišljava predstave i sve što su napravili ruši rekorde gledanosti. Evo sada se počeo mijenjati i način na koji se doživljavaju njihove predstave: Spektakluk je pobijedio na Gumbekovim danima, a Tarik i Rene su proglašeni najboljim glumcima na Festivalu glumca u Vinkovcima.
:: Je li vaša Nagrada grada Zagreba za životno djelo lijep način da vam se poruči da je stiglo vrijeme u kojem se treba razmišljati o svođenju računa, pa i o mirovini?
Ljudi kažu da bombe i nagrade stalno padaju na pogrešna mjesta. Je li tako pala i ova nagrada, moraju prosuditi drugi. Meni ona strašno puno znači jer je to nagrada grada za koji sam vezao cijeli svoj život. U Zagreb sam stigao prije 45 godina, zavolio ga i teško mogu zamisliti da živim negdje drugdje. No, ne svodim račune, radim punom snagom, idem u nove projekte, po nove nagrade.
:: Vremena su teška, recesijska. Iz redova kulturnjaka teško je čuti drugu priču od one “nema novca ili – ima novca, ali je on krivo raspoređen”. Cijeli život, još od socijalizma, radite u kulturi pa jesu li ovo zaista najteža vremena?
Nisu. Samo smo mi strašno skloni pretjerivanjima: nema novca, nisu nam dali... Naravno, bez novca je vrlo teško raditi posao, ali još je teže to što ukupno društvo prema kulturi nema dobar odnos. Ona mora zauzimati mnogo značajnije mjesto jer rezultati tog posla ostaju trajno blago nekog naroda. No, za to nam trebaju godine. Stoga ovo jesu teška vremena, ali ne i najteža.
:: Je li u kazalištu došlo vrijeme za gerilu ili je konačno došlo vrijeme da se novac dijeli po zaslugama, po minulom radu, uspješnosti? Kako riješiti sva otvorena pitanja vezana uz financiranje kazališne djelatnosti?
Idealnog načina za podjelu novca nema. Svatko će vam iz svoje pozicije reći da financiranje ne valja. Ako pitate nezavisnu scenu, oni su ugroženi, no što je s institucijama. I hladni pogon košta. A što sa zaposlenima? Mi odigramo mjesečno 25 predstava i na svakoj je 500 ljudi. Odatle mora početi svaka rasprava na tu temu. Naravno, alternativa će reći da su oni zakinuti, ali i tu su svi lončići pomiješani. No, 2008. godine 58 milijuna kuna bio je program Zagreba za nezavisnu scenu (one kulturne institucije kojima Grad nije osnivač), a 56 milijuna za program ustanova koje je osnovao Zagreb. I svi su vikali da su prošli loše. I zato je jedina poruka: grad i država moraju sačuvati sve institucije, ali moraju stimulirati i privatnu inicijativu. Ali se istovremeno jednom zauvijek mora raščistit što je to nezavisna scena, a što je zavisna scena. Nezavisan može biti samo onaj tko svoj program realizira svojim novcem.
:: Mogu li nova pravila riješiti novi Zakon o kazalištu unatoč tome što je u prvi plan stavljen problem glumaca koji glume i u sapunicama.
To su ti spinovi po kojima zemlja funkcionira. Mi zapravo ne znamo što gdje napraviti i samo ispitujemo. Kao što Englezi rade parkove – nakon godinu dane izgrade staze tamo gdje su ih ljudi ugazili. Mi za to nemamo vremena. Od Šuvara do danas zakon se mijenja, ali za njega postoji samo jedna potvrda da nije dobar: nitko ga se ne pridržava, osim kod izbora ravnatelja. Zakon mora biti bitno precizniji, u zemlji staroj 20 godina, i ljudi koji ga rade moraju znati koje će on efekte izazvati. Zakon mora odrediti standarde kako će kazališta funkcionirati i koje su im obveze. Ja se tu ne bih bavio sapunicama, nego nečim drugim. To je pitanje za Hrvatsku televiziju, ali i Zakon o HRT-u: “Gospodo: znate li vi napraviti nekenove Gruntovčane, Velo i Malo misto, Prosjake i sinove...”? Odgovor je – ne znaju! I to je najvažnije. A ako kažu da znaju, je li moguće da našim glumcima kažemo da ne smiju igrati u nekim novim Gruntovčanima!? Uz to jesu li moguće Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Brijuni... bez zagrebačkih glumaca?
:: Kako ste zadovoljni dosadašnjim radom ministrice Andre Zlatar Violić? Što joj savjetovati? Kako da riješi najveće probleme hrvatske kulture?
Ministrica Andrea Zlatar Violić je kompetentna za svoj posao. No, to je krvav posao, mnogo drugačiji od onog kako se percipira u javnosti. U ministarstvu se ne stvaraju predstave, ne sklada glazba, ne pišu romani... Tamo se radi okvir kako kulturu dići na viši nivo.
Ministrica se mora u proračunu Republike Hrvatske izboriti za više od 1 posto. Zemlja mora smoći snage da za kulturu izdvoji više od 1 posto državnog proračuna. Kada shvatimo važnost kulturnog turizma bit će potrebno i puno više.
Podržavam brigu Ministarstva o knjizi. Zapanjujuće malo čitamo. Podržavam i sve veću okrenutost regiji i svijetu. Neophodan je moderniji ukupni zakonodavni okvir hrvatske kulture, jer ovaj kojeg sada imamo je pregazilo vrijeme. Potrebno je hitno uspostaviti mrežu kulturnih programa. Svaka općina u Hrvatskoj dva puta mjesečno mora imati neki kulturni program, na male sredine treba hitno primijeniti „francuski model“, te posebno treba, u svakom segmentu kuklture, stimulirati izvrsnost i kreativnost.
Dobar članak!