Međunarodni Zagreb Book Festival tradicionalno u svibnju imao je u planu ugostiti na desetke domaćih i stranih autora kojima bi u fokusu bile teme koje se bave odnosom tijela i duha. Zbog pandemije koronavirusa festival nije održan, ali dok se ne steknu uvjeti da u živom kontaktu ugoste publiku, priredili su seriju intervjua izuzetnih intelektualaca koji iznose svoja promišljanja o aktualnoj situaciji, samoizolaciji i posljedicama krize.
Poput prstaca u kamenu
Razgovore je vodila novinarka Morana Kasapović, od 7. do 11. lipnja intervjui će premijerno biti emitirani na HRT-u, a seriju otvara razgovor s Igorom Mandićem, kojeg dio ovdje prenosimo.
Novinarku je dočekao u svojem stanu, slikovito rekavši da je u njemu zatočen kao prstac u kamenu. Propisno, s maskom na licu i u svojem stilu na račun osobnosti lica koju nam je nošenje maske oduzelo, dobacio:
– Većina ljudi ionako nema osobnost. Mnogima bi koristilo da čitav život nose neku masku. Dobro bi došlo mnogima u Saboru da imaju tu masku nevinosti za usta, da ih sprečava u brbljanju.
Masku nije dugo zadržao, smeta mu, kaže, jer pušenja cigara i cigarillosa ne može se riješiti. Puši, objašnjava, od 1965. godine pa dodaje:
– I nikako da umrem mlađi. Na svim reklamama antipušačke fašističke kampanje je pisalo: “Pušači umiru mlađi”. Ne znam kako se to izvede, netko to izračuna? A ako umrem sutra s 81 godinom, koliko ću imati, 60, znači? Ne znam, ne mogu to nikako izračunati.
Što se pak tiče korone, smatra da bitka s virusom još dugo neće biti gotova.
– Nisam ni fatalist ni znanstvenik, nisam struka. Ali onako laički, prateći sve te moguće zloguke proroke, čini mi se da se još dugo nećemo otarasiti, dok se sve pučanstvo totalno ne procijepi. Ali globalno, ne samo naše. A kako sam prebrodio ovo razdoblje? Nije bilo nikakvih problema, budući da nisam do sada bio podložan zarazi COVID-19. Ja sam negativac od rođenja, pa sam negativac i sada. Nisam pozitivan i prema tome, ja sam se mogao slobodno kretati vani, čista obraza i čistih ruku. Ali ipak sam poslušao osnovna pravila. Uglavnom, ostao sam u svom starom, uobičajenom načinu života. Kao što me i vidite ovdje, kao puž u nekoj kućici, u jednoj maloj sobici, najmanjoj sobici u našem stanu. Evo imam pogled na cijeli grad do katedrale. Ali ja često ne konzumiram taj pogled, svejedno mi je, naučio sam se.
Što se tiče pisanja u doba korone kazao je:
– Imam ideje za neke knjige, knjižice, neki romančić da se i u to upustim, ali ide mi sporo. Kao da sam prestar i preumoran čini mi se, nakon uspjeha ove zadnje knjige “Predsmrtni dnevnik” koja je bila pristojan bestseler, odlično prodana, dobro nagrađena, financijski mislim i izdavaču i meni... Trebat će mi godinu, dvije, tri, da se ponovno zalaufam.
Na pitanje pak strahuje li od tog malog virusa koji tako prijeti, odgovorio je da se od nevidljivog ne može strahovati pa nastavio:
– Cijeli svijet boji se Boga i Duha Svetoga, ali ja se ne bojim jer ih ne vidim i ne znam ih. COVID isto tako ne poznajem, kao ni Boga ni Duha Svetoga, prema tome, nemam se što bojati. I ta briga za stare je za mene morbidna i stupidna. Otkad je to nekoga briga za starce. Starci su za otpad, za smeće, za rezalište, za grobište. Došlo je tako doba da se ide groba. Hoćeš ovako ili onako. Ili će me srušiti neki biciklist ili će mi pasti cigla s krova ili će se neki virusić zalijepiti uz mene. To je lutrija u kojoj se nema što nagađati ili nadati. Kako nikad u životu nisam kupio jednu srećku, tako sreću nisam ni zaradio. A sad igram na sreću da neću dobiti COVID zato što se nadam da neću.
I dalje piše na pisaćoj mašini
Uvjeren je da se protiv virusa ne može boriti nikako osim higijenom pa kaže:
– Čim se ta takozvana bolest kod nas pojavila, kažu nam, perite ruke. Ja sam skoro krepao od smijeha, pa ja sam to naučio prije sedamdeset osam godina. Ja inače često perem ruke, po navici. I od pisanja na mašini. Nju doduše kupam u alkoholu, da bi bila lijepa, dobra, da bi me još služila. Imam je već jedno četrdeset godina, ma pedeset. Prirasla mi je srcu. I mojim rukama. Ja sam križanac neke humanističke kulture i zaostale tehničke kulture. Ostavio sam je zato što sam bio lijen i prema uvođenju novih tehnologija u svoj stan i u svoje mišljenje.
Objasnit će u intervjuu i zašto smatra da ne pripada niti jednoj generaciji opet naglasivši time ono na čemu oduvijek inzistira, tu svoju nepripadnosti nikamo i nikome. Na upit novinarke radi li to namjerno, kazao je:
– Da. Ja sam sebe proglasio ikonoklastom, a zatim divergentom. Nisam deterdžent, nego divergent. Onaj koji divergira, koji između svega prođe, ali svojom vlastitom glavom. Ja sam sam svoja stranka i sam svoja generacija.
Na to kako se nosi s kritikama misli koje iznosi u javnom prostoru pak veli:
– Ja sam uživao u tome. Ljutit sam i bijesan, dakle postojim. Ne, nije me smetalo biti napadan i kritiziran. Zato što sam provocirao. Ali što je najgore, provocirao sam istine. Recimo, moje predviđanje i konstatiranje pojave fašizma u Hrvatskoj. Kad sam to napisao, još 2001., treće do trinaeste, rugali su mi se, napadali me. Ma nema fašizma u Hrvatskoj, Igore, ajde se bre liječi. A kad tamo, ispalo je da sam bio potpuno u pravu kad sam predvidio i sam konstatirao po nekim svojim ticalima da je ono što se događa u politici u Hrvatskoj dobrim dijelom začinjeno nostalgijom za Endehazijom. Napisao sam to dakako bojeći se što će biti, ali naučio sam od jednog velikog pisca – kada napišeš rečenicu koje te strah, nemoj odustati, nego je baš napiši jer to znači da si u pravu.
Kako je tema Zagreb Book Festivala, kako je već spomenuto, trebala biti tijelo, dotakli su se u razgovoru i njega, i kulta mladosti, pa i zrelosti koja na kraju ispada neka vrsta bremena a ne bonusa koji donose godine.
– Još je Shakespeare rekao, misleći da je u pravu – zrelost je sve. Ali nažalost nije. Zrelost je za onoga koji je stekne eventualno sve, ali se mora pomiriti sa svim manama koje mu zrelost u starosti donosi. Trulost, tromost... “Poslušaj razloge stoga zbog kojih dugovječnost držim zazornom. Staračka dob puna je svakojaka zla. Grbe se leđa, klimaju noge, udovi drhte, koči se obraz, zub ispada, muti se vid. Pleše mlohava koža, na ćelavu nasrću glavu osa, muha i trut, stršljen, komarac i štrk. Slabe osjetila. Tako već ništa nepcu ne godi, usnu šupljinu jak nikad ne napušta šum. Množe se bolesti, tijelo od sipljiva kašlja se trese. Hlapi životni sok, pritišću tisuću zla. U toj se dobi također slaboumnost obično javlja, nekad mudar stvor postaje blesav i lud. Dodaj pogrebe tomu, gubitke bližnjih što sile starca na novu bol...”, tako je Marulić prije petsto godina lijepo opisao što je starenje i što je obožavanje tijela. To je ništa – kazao je Mandić pa dodao da ne žali zbog prolaznosti života:
– To je neminovnost. Kako ćeš se buniti protiv neminovnoga? Ja sam u svojoj mladosti živio tjelesno, fizički izvan svih mogućih granica dobro. Čak da ne kažem, dobro izgledao jer sam se bavio sportiranjem, gimnastikom na spravama, dizanjem utega... Ali sam znao da to jedanput mora proći. Već odavno sam se prestao posvećivati vlastitom tijelu. Ali duh neprekidno mora cvjetati i raditi. Nastojim ga kultivirati koliko god mogu, čitam bezbrojne knjižurine i pokušavam napisati neku koja bi ih nadgradila.
Prošarali su i brojne druge teme pa razgovor koji preporučujemo gledati u cijelosti 7. lipnja na Trećem programu HRT-a u 22 sata te na portalu Večernjeg lista, zaključili pojmom maske s kojom je sve i počelo i upitom Morane Kasapović je li se on cijeloga života skrivao iza neke maske?
– Ne svjesno. Jer ja ne znam koje je moje pravo biće, to još nisam otkrio. Još sam mlad da bi to znao – zaključio je Mandić.
Ima nas još živih, koji se sjećamo pisanja Igora Mandića protiv Hrvatskog proljeća, nakon pada proljeća. Dok je Račan išao od poduzeća do poduzeća i odlučivao o sudbinama ljudi, Mandić je bio na istoj frekvenciji. Čudim se izboru Mandića za prestižnu ulogu???