Neil Young briljira na napokon objavljenom koncertu iz Carnegie Halla 1970.

Nakon što je Neil Young zadnjih godina ozbiljno obogatio vlastiti prošli katalog mnogim povijesnim snimkama u okviru “NY Archives” serije, nedavno je pokrenuo još jednu ediciju. Ovaj puta radi se o “The Offical Bootleg Series” čije je prvo izdanje dvostruki koncertni album “Live Carnegie Hall 1970” (Reprise/Dancing Bear), snimljen te godine u legendarnoj newyorškoj koncertnoj dvorani.

Netko bi se mogao zapitati čemu ovakav naziv edicije, kad se također radi o neobjavljenim snimkama kao i u nekim dijelovima “Archives Releases”? Odgovor je jednostavan; Young je odlučio iz vlastitog ormara pred uši slušatelja pustiti tehnički superiorne, službene snimke nastupa koji su prethodnih desetljeća već bili meta piratske industrije i s lošijim zvukom stigli do poklonika.

Ovo “lošijim” treba uzeti uvjetno, jer su originalni bootlezi godinama bili važno povijesno svjedočanstvo s vlastitim šarmom, pri čemu ni problematičan zvuk nije mogao smanjiti uvjerljivost ambijenta i vrijednosti Youngovih legendarnih koncerata.

Dvostruki vinilni i CD diskovi nastupa u Carnegie Hallu iznenadili su mnoge, pogotovo one koji su već slušali slična (službena) akustična Youngova reizdanja poput “Live At The Cellar Door”, snimljen dvije večeri prije u Washingtonu ili “Live at Massey Hall” iz Toronta i nedavno objavljen nastup u Shakespeare Theatreu s početka 1971. (koji donosi jedinu službenu videosnimku Younga iz tog razdoblja). Ne samo zato što se radi o solističkim koncertima nego donekle i sličnom materijalu, iznenađenje je tim veće kad čujete “Carnegie Hall” u kojem Young briljira na ponešto drukčiji način, ali i s daleko više pjesama na dispoziciji slušateljima od ovih nabrojanih koncerata.

Riječ je o snimci popodnevnog nastupa 4. prosinca 1970. (kasniji večernji koncert poznat je s piratskih izdanja), a donosi kompletne 23 izvedene pjesme, s Youngom prvi put u prestižnoj newyorškoj dvorani, značajem ipak većim od drugih spomenutih lokacija. Iako je već bio kantautorska zvijezda, napuniti dva puta po 3600 ljudi po newyorškoj zimi na solističkom recitalu bio je dokaz zanimanja javnosti za mladog autora koji je već s 26 godina iza sebe imao pozamašan opus briljantnih skladbi, a dva mjeseca prije objavio je prijelomni treći solo album “After The Gold Rush”, jedan od najvažnijih u ukupnoj karijeri.

Young s njega izvodi naslovnu pjesmu i još pet komada koji, iako još nisu imali legendarni status klasika kakav su stekli poslije, izazivaju ekstatični pljesak publike. Uz pjesme s prva dva Youngova studijska albuma i solidnu selekciju repertoara napisanog u vremenu provedenom u grupi Buffalo Springfield, tu su i dijelovi s ultrapopularnog “Deja Vu” albuma postave Crosby, Stills, Nash & Young. Našlo se mjesta i za tek napisane, još neobjavljene pjesme “Bad Fog of Loneliness”, “Old Man” i “See The Sky About To Rain” koje je publika u Carnegie Hallu čula kao nepoznate, na Youngovim studijskim albumima pojavit će se tek poslije, a “Bad Fog of Loneliness” tek gotovo četiri desetljeća poslije.

Na repertoaru u Carnegie Hallu su i “Wonderin” – koju je snimio za “After The Gold Rush”, ali nije objavio, a u prerađenom izdanju pustio u promet tek 1983. na albumu “Everybody’s Rockin” – zatim jedan od njegovih najranijih klasika “Sugar Mountain” – napisan 1965. a objavljen samo kao b-strana singla – te “Dance Dance Dance” koju je dao svojoj pratećoj grupi Crazy Horse za prvi album 1971., kao i tada aktualna himna “Ohio” o studentskim nemirima na sveučilištu Kent State.

Iscrpan repertoar od 23 pjesme u 90-ak minuta trajanja različit je od ostalih usporedivih izdanja pa se može zaključiti da je Carnegie Hall usprkos prethodnih reizdanja ipak definitvan zapis ove faze Youngova rada. Svojevrsna pozitivna nervoza urodila je plodom u vidu esencijalnih izvedbi čiji je zvuk zabilježen nevjerojatno sugestivno, pri čemu su, čini se, ključnu ulogu odigrali mikrofoni (ili akustika Carnegie Halla), koji su snimali publiku, zbog čega se “široki” ambijent i prostor dvorane osjete zamalo fizički. Poznato je da je Youngov glas zaseban instrument, pogotovo kad je u ovako delikatnoj situaciji iz Carnegie Halla snimljen skupa s akustičnim gitarom ili klavirom kao da je u vašoj sobi.

Zasluga definitivno ide i prema stalnom Youngovu suradniku u tonskom studiju (Niko Bolas) koji je majstorski obradio snimke. Pri čemu valja naglasiti da je riječ o isključivo analognom, skupljem postupku koji Young redovito rabi, dok je za završni mastering odgovoran još jedan prvak svog zanata, Chris Bellman, a sve skupa objavljeno je na bešumnim 180-gramskim vinilima.