Neil Young: Od vijetnama naovamo, sve je to jedan veliki rat!

Čekao sam do šezdesete da netko od mladih izvođača snimi album protiv Busha, rata u Iraku, a kako to nitko nije učinio, morao sam ja - kaže polušaljivo Neil Young u sceni svog koncertnog dokumentarca „CSNY: Deja Vu“ s njegove antiratne turnjeje s Crosybjem, Stillsom i Nashom. Vjerujujući da je snaga filma danas veća od snage pjesme, Young puno polaže na promociju filma, pa je nakon Sundancea bio i na posljednjem filmskom festivalu u Berlinu, gdje smo dobili priliku razgovarati s njim za Ritam.
Njegov protestni album „Living With War“ s pjesmom „Let’s Impeach The President“, kao i cijela turneja, praćeni su velikim kontroverzama u dijelovima zemlje u kojima simpatiziraju Busha, a bilo je i onih koji su se ismijavali s godinama članova prve supergrupe na svijetu. Većinu komentara tipa „neće nama četvorica ostarjelih hipija govoriti što da radimo“, ili „na pozornici prvenstveno djeluju kao četvorica staraca“, ali i onih koji su ih slavili i davali im za pravo, Young otvoreno citira u filmu ne pokušavajući skriti podijeljenost.
Nasuprot takvim su komentarima novi havlospjevi jednom od najozbiljnijih umjetnika među glazbenicima koji je od, zahvaljujući sudaru egotripova, borbi oko istih žena i drugim problemima, od samih početzaka suradnja s Crosbyjem, Stlllsom i Nashom klasičnoj relaciji ljubav/mržnja.  

RITAM: David Crosby jednom je izjavio da će CSNY trajati onoliko dugo koliko će ostali članovi udovoljavati vama, a da oni u tome baš i nisu uspješni. Poznate je da su među vama, posebno sa Stillsom, bile česte razmirice i prepucavanja. No, izgleda da vam ipak udovoljavaju kada se suradanja ptoteže do danas ili je svrha okupljanja bila veća od ego tripova?
YOUNG: Svrha i poruka iza te glazbe bili su nam i još uvijek su nam najvažniji. U trenutku mkada se rodila ideja bilo je najvažnije da se reagira brzo. Zato sam im rekao da se fokusiraju i odluče brzo žele li to raditi ili ne. I da će to biti sve što nam je u planu, da neće biti ničega nakon toga, da ničim to nećemo razvodniti, da nećemo napraviti ugodne nove pjesme i prododati jednu antiratnu, nećemo nikome udovoljavati, udovoljavanje i zabava nisu cilj ove misije.

RITAM: I je li s njihove strane bilo imalo oklijevanja?
YOUNG: Ne puno.

RITAM: Navikli su da se ponašate kao benigni diktator kakvim su vas već odavno nazivali.
YOUNG: Ne, nisu. Samo sam u ovom slučaju morao djelovati dovoljno odrješito, morao sam jasno izložiti što želim napraviti jer sma već napravio deset pjesama i nisam imao vremena za gubljenje zbog već uloženog truda i vremena.

RITAM: Dva albuma u nešto više od godinu dana, nakon „Living With War“ i izvanredni „Chrome Dreams II“. Otkud energija za tako puno posla u tako kratkom vremenu?
YOUNG: Jednostavno sam takav. Ne znam otkud to dolazi. Pokušavam stalno biti u pokretu. U konkretnom slučaju albuma „Living With War“ sve se odvijalo vrlo brzo jer nisam vidio razlog zašto bih to razvlačio i trošio puno vremena. Melodije su mi bile potpune nevažne i skladao sam prve melodije koje su mi pale napamet, nije mi bilo važno jesam li ih ja ili netko drugi već napisao prije jer je folk protestna pjesma uvijek jača i bolja kada je poznata i jednostavna. Bitna je aktualna poruka i to da ona postiže rezonancu u vremenu u kojem je nastala. Nije joj uloga biti aktualna stoljećima i ne nastojim pisati takve pjesme koje će stajati zauvijek.  



RITAM: Bob Dylan imao je svoje protestne faze, kao i neki drugi umjetnici... Kod vas to izgleda traje cijelu karijeru.
YOUNG: Pa, na neki način...

RITAM: Mislite da glazba i film još uvijek imaju moć mijenjati svijest ljudi i društva? Ne mislite li da su izgubili svoju oštricu?
YOUNG: Na svijet gledam drukčije nego prije. Doista više ne mislim da pjesma može promijeniti svijet, čak niti filmovi za koje još uvijek mislim da mogu biti utjecajni. Pjesma može biti utjecajan ili značajan dio filma, ali ne više od toga. Zato smatram da ovaj dokumentarac može dosta učiniti za promociju ideja s albuma living With War“ i turneje CSNY.

RITAM: Kako ste doživjeli film “Shine A Light” o Stonesima koji se potpuna suprotnost vašem filmu i prema kojem djeluje kao lagana zabava.
YOUNG: Volim Stonese. Mislim da rade sjajno. I uživao sam ih gledati tako izbliza na ekranu. Ali oni nikada nisu imali što za reći u političkom smislu, to nije bila njihova priča. Njihova je priča bio isključivo rock’n’roll, priča o ljudskim emocijama i srcima. O tome da se bude mladi i buntovan.   

RITAM: Možete li prokomentirati koliko je stanje danas različito od protesta u vrijeme vijetnamskog rata?
YOUNG: Sve je to jedan veliki rat! Razvili smo osim pogibeljnijih sredstava za ratovanje i suptilnije načine, ali rat je uvijek bio tu. No, velika je razlika u reakciji javnosti jer sada nema novačenja; današnja djeca i studenti nisu toliko ugroženi kao onda. Mediji su danas puno veće sredstvo vlade i jače udaraju na dobar ukus i osjećaje. To je zbunjujujuće. Mediji su prvo bili puni nformacija o Saddamu Husseinu i Iraku, o oružju za moasovna uništenja, onda su krenuli s najavama rata... Kao da tretiraju novi film, kao da predstavljaju novi proizvod. Krajem 2001. odjednom su se počele pojavljivati vijesto o Iraku, o nafti, o oružju, doslovno iz ničega. Skoro da se nije ni znalo za Irak prije deset godina. To je čisti primjer marketinga rata.  

RITAM: Zanimljivo je da je publika u mjetsima mkoje podržavaju Busha dolazila na vaše koncerte, pjevala s vama stare pjesme, a onda bi se razgnjevili kada biste počeli s  anti-ratnim materijalom. Sve to u filmu djeluje dosta ozbiljno. Kako ste se osjećali u tim trenucima?
YOUNG: Bilo je vrlo opasno i to ne bih više volio ponoviti. Učinio sam to jednom i više ne bih. Mislim da smo imali dosta sreće. Zbilja se dobro osjećam zbog činjenice da na sljedećoj turneji više ne planiram pjevati te pjesme, nego više intimistične i osobnije pjesme.  



RITAM: No nije vam žao?
YOUNG: Ne. Iza svega stojim i dalje i moj je stav jasan. Ali, ne želim biti kao mediji i da ponavljam isti show zaredom i zaredom. To ljudi ne bi više ni slušali. Kao što više ne obraćaju ni pozornost na medije jer ako non stop pišete o jednom te istom to prestaje biti važno.

RITAM: Ako je to sve jedan te isti rat, vjerujete li još u hipijevske ideale i u to da je taj rat moguče zaustaviti?
YOUNG: Vjerujem da ga je moguće zaustaviti i da sve kreće od pojedinaca.

RITAM: „Uncut“ tvrdi da ste jedan od najbogatijih glazbenika. Je li to moguće?
YOUNG: To je sranje... Ne znam otkud im te gluposti. Koliko sma novca zaradio od „Living With War“. Što sam postigao? Zar misle da sam prodao milijune albuma? Prodao sam nekoliko stotina tisuća albuma. Trebalo je potrošiti mnogo novca na snimanje, a ja čak nemam sponozora. Ti ljudi su ludi i nemaju pojma o čemu pričaju. Iako možda jesam bogatiji od nekih drugih glazbenika, ali ja se bavim ovim poslom gotovo pedeset godina. A od nečega smo moja obitelj i ja morali od nečega i živjeti. Ja imam milijune dolara iza sebe jer kupujem što volim kupovati, volim zemlju, i jer volim raditi ono što mi se sviđa. Ne štedim, nemam nikakvu gotovinu.

RITAM: Lani ste objavili 18-minutnu epsku pjesmu „Ordinary People“ koja je doista izvanredna, kao i cijeli album „Cherome Dreams II“. U našem smo je magazinu proglasili pjesmom godine...
YOUNG: Hvala, hvala.

RITAM:  Možete li malo prokomentirati kako je ona nastala i što ste imali na umu kada ste je pisali.
YOUNG: Napisao sam je na brodu, ploveći od Kalifornije do Havaja. Put je trajao šesnaest dana i ništa me nije smetalo. Pisao sam je, ostavljao na krevetu i onda se kasnije opet vraćao.

RITAM: Jeste li bili svjesni kako ste dobru pjesmu napisali budući da je godinama čekala da bude objavljena?
YOUNG: Znao sam da je to posebna pjesma jer kada sam je snimio shvatio sam da je toliko velika da ubija sav materijal oko sebe. Kada sam je stavio među druge pjesme uništavala ih je kao DDT. Morao sam pričekati dok ne napravim pjesme koje mogu stajati uz nju i mogu je primjereno okružiti. Dugo vremena nisam imao takve pjesme.

RITAM: Svoje filmove potpisujete kao Bernard Shakey. Pojavila su se nagađanja da se tako potpisujete (shakey - treskav, op.a.), ako nije nezgodno o tome pričati, zbog vašega oboljenja od epilepsije.
YOUNG: Teorija je jako dobra, ali nema veze. Vrlo je inventivna. Ha, ha... To je zbog filmova koji „tresu“.     

RITAM: Sada ste u šezdesetima, ali energije vam očito ne nedostaje. Još možemo svašta od vas očekivati?
YOUNG: Svakako. Sada imam liječnika koji će mi omogućiti da poživim još četrdeset godina kako bih stigao ostvariti sve svoje planove. Zasad mogu biti sretan jer sam preživio.

RITAM: Što je sljedeće na redu?
YOUNG: Film koji ću režirati, a govorit će o transportu, znanosti, gorivu... O potrazi za ljudskim gorivom. To je obnavljanje snage američkog sna.