'U vrijeme rata prijetili su da će silovati i ubiti naše kćeri. Rekli su mi da odem. I otišao sam. Čiste savjesti'

Lijepa tradicija Motovun Film Festivala, čije se 19. izdanje održava od 26. do 30. srpnja, dodjela je Nagrade 50 godina ljudima koji su cijeli svoj radni vijek posvetili umjetnosti pokretnih slika.

Ovogodišnji laureat je Nenad Puhovski. Svoje polustoljetno veliko putovanje u filmskoj umjetnosti on je počeo još kao srednjoškolac, 1965. godine, kada je snimio svoje prve amaterske filmove. U profesionalnoj karijeri, koja je počela 1973., uz iznimno važan pedagoški rad na Akademiji dramske umjetnosti, kao redatelj je potpisao više od 250 filmskih i televizijskih produkcija, a trag je ostavio i u kazalištu.

Nagrada, koja će mu biti dodijeljena sutra u Motovunu, povod je ovom razgovoru s Nenadom Puhovskim, osnivačem međunarodno poznate i ugledne produkcijske kuće Factum i festivala ZagrebDox.

Glazbenike uvijek pitam za prvi upamćeni glazbeni doživljaj. Vas pitam kojih se prvih pokretnih slika sjećate u svom životu?

Vjerojatno će se jako malo ljudi sjetiti da su se pedesetih godina na Trgu Republike znali prikazivati filmovi. Projicirali su ih s jedne strane Trga na platno razapeto na suprotnoj strani. Ljudi su stajali ili sjedili i gledali crtane ili kratke igrane filmove. Bio je to krasan osjećaj!

Kada vam je otac kupio onu prvu rusku kameru? Jeste li zbog nje postali filmaš ili je to bio dar dječaku rođenom za film?

Odgojen sam tako da sve u životu treba zaslužiti, da ništa ne “pada s neba”. Tako je bilo i s kamerom. Dobio sam je tek nakon prvih filmova snimljenih klupskom opremom i kada se vidjelo da me to zaista zanima.

Jeste li sačuvali svoje prve snimljene kadrove i što je bilo na njima? Možda nešto tipa “Što je Nenad snimio?”

Da, i dijelom su u “Generaciji ‘68”. Prvi su kadrovi bili snimani oko kuće i na obiteljskom odmoru, no filmska je vrpca bila skupa pa sam jako pazio da postoji neki razlog zbog kojega snimam. Danas sam zahvalan na svakoj sličici tog vremena koja je našla put u ovaj film.

S obzirom na to da ste završili studij filozofije, sociologije i filmske režije, koji je fakultet bio vaš prvi izbor? Je li vam stariji brat Žarko bio uzor u djetinjstvu i mladosti?

Želio sam odmah na Akademiju, ali je otac tražio da najprije studiram nešto drugo. Uz to, tek 1969. realiziran je cjelovit, četverogodišnji studij filmske režije jer je do tada postojala samo kazališna, s jednim filmskim kolegijem. No svejedno sam u dvije godine zajedničkog studija odslušao puno kazališne režije i radio u glumačkim “klasama”, što mi je poslije pomoglo da režiram i u kazalištu. Što se brata tiče, stariji brat uvijek je stariji brat i neka vrsta uzora. Čak i kada se bunite protiv njega, što ja baš i nisam činio.

S Darkom Tralićem napravili ste i film biblijskog naslova “I bi veče, i bi jutro, dan sedmi”, koji se navodi na početku vaše filmografije. O čemu je bila riječ?

Bio je to kratki dokumentarac o proštenju u Mariji Bistrici, montiran paralelno sa scenama jednog rock-koncerta. Pomalo naivno, ali efektno. Dobio je hrpu nagrada i čak bio selekcioniran za Festival omladinskog filma u Cannesu!

Zašto ste devedesetih na dvije godine otišli iz zemlje? Kako ste to objasnili sebi, svojoj djeci i onima koji su vas napadali?

Odmah na početku rata, na Akademiji sam osnovao produkciju koja je u jesen i zimu 1991. proizvela filmove o stradanjima u Vukovaru i Dubrovniku, ratnoj medicini i ratnim snimateljima. Ti su filmovi prevođeni, slani na međunarodne festivale i konferencije, a onaj o Vukovaru je ondašnje Ministarstvo informiranja distribuiralo po cijelom svijetu.

U siječnju 1992. za taj sam rad dobio i Zahvalnicu Zbora narodne garde. No, u isto vrijeme, neki su me ljudi najednom prestali pozdravljati, noćni telefonski pozivi prijetili su da će silovati i ubiti naše kćeri, iz Ministarstva kulture su dolazili “dobronamjerni savjeti” da “se smirim”, da bi mi na kraju na Akademiji rekli da je najbolje da odem. I otišao sam. Čiste savjesti.

Kako i zašto ste, u nekim “zrelim” godinama – imali ste već gotovo pedeset – odlučili postati producent?

Godine 1994., nakon povratka iz Velike Britanije, gdje sam radio na NFTS-u, jednoj od najprestižnijih filmskih škola na svijetu, shvatio sam da u Hrvatskoj neću moći raditi kao redatelj. I to ne samo ja već ni mnogi drugi koji se nisu uklapali u tadašnje viđenje filma i “dalekovidnice”.

Odlučio sam da nešto treba poduzeti pa sam, uz pomoć Soroseva Instituta, osnovao Factum. Premda sam time u dobroj mjeri sebe zakinuo kao autora, nije mi nimalo žao. Dapače. Ponosan sam na svih 75 filmova koje smo do sada napravili, na njihove autorske i umjetničke dosege, ali i ulogu u otvaranju niza bitnih društvenih pitanja. Od Golog otoka, problema optanata, sudbina marginalaca, studentskih štrajkova pa sve do Oluje i “Djece tranzicije”.

Nakon Factuma osnovali ste i ZagrebDox, koji je postao jedan od najjačih hrvatskih kulturnih brendova. Publika, osobito mlada, hrli na dokumentarce. Koliko je u njima snage, ne samo kod nas, da se mijenja svijet?

Nakon igranog filma, ljudi uglavnom razgovaraju o glumcima ili priči. Nakon dokumentarnog, razgovor često počinje već na izlazu iz dvorane i najčešće se vrti oko tema koje film obrađuje. Ti razgovori, žustre rasprave uz kavu, piće i cigarete, najveća su vrijednost ZagrebDoxa. Oni u sebi sadrže i klicu mogućih promjena. Naravno, dokumentarci to ne mogu sami. Ali pomažu. Još od vremena Vijetnamskog rata. Ili Oluje nad Krajinom.

Ostaje li sve na razotkrivanju i gorčini koja nam od onog što je otkriveno i dokumentirano ostaje?

Golema je vrlina festivala poput ZagrebDoxa da gledatelji mogu podijeliti svoja iskustva, stavove pa i frustracije. Ne samo s autorima već i među sobom. Taj doživljaj, koji je istodobno i kolektivan i vrlo osoban, nešto je zbog čega se i dolazi na festival, a ne ostaje zavaljen u fotelji pred televizorom.

Predstavljajući nedavno u Puli svoj posljednji autorski film “Generacija 68”, spomenuli ste i 1971. godinu. Glavni akteri u zbivanjima jedne i druge bili su studenti. Vidite li među njima vezu ili su tu te dvije godine simbolički antipodi?

Vrlo pojednostavljeno rečeno, ‘68 je bila vođena idejom socijalne pravde, a ‘71. nacionalne države. U oba je pokreta, međutim, uloženo i puno mladalačke strasti. Moji su osobni prioriteti dobro poznati. No, svejedno sam iz arhiva “izvukao” filmski materijal o ‘71. koji su snimali Tadić i Ivanda, i pomogao Ivandi da završi svoju verziju filma o idealima koji su drukčiji od mojih.

A razlika između te, “šezdesetosmaške” i današnjih generacija?

Svjestan opasnosti uopćavanja i “borbe za bolju prošlost”, mislim da mogu reći da smo mi, generalno, imali dosta realnija i skromnija očekivanja od života. I utoliko bili – sretniji.

Kakve ste reakcije i posljedice očekivali snimajući filmove kao što su “Paviljon 22” i “Lora – svjedočanstvo”? Kada se traži vaš izgon iz Hrvatske, osjećate li to kao napade pojedinaca ili kao prevladavajuću narav naše države i društva?

Kada sam se vratio iz Velike Britanije, gotovo godinu dana, osim poziva obitelji i malog broja prijatelja, naš je telefon – šutio. Osvjedočio sam se tako, na vlastitoj koži, kako je šutnja najstrašnija vrsta društvene “reakcije”. Sve ostalo je bolje od toga.

Bi li Hrvatska bila bolja zemlja i društvo da su se ti, a i mnogi drugi vaši filmovi, uključujući i sjajne portrete umjetnika, prikazivali na javnoj televiziji i da se o njima više i ozbiljnije razgovaralo?

Jedan od mojih najboljih ranih dokumentaraca, “Mrtva luka” bio je petnaest godina bunkeriran na TV Zagreb. Film govori o azilu u Bidružici, a zabranjen je zbog prikazivanja “iskrivljene slike društva”. Iz jedne emisije poezije koju sam radio izbačena je, zbog nacionalizma, rečenica slučajnog prolaznika: “Volim Zagreb jer je čišći od Beograda i topliji od Ljubljane.” Zbog predstava “1984.” i “Travestije” optužen sam za – antikomunizam. Kao i uvijek, kod cenzure svih vrsta, problem je u gluposti, ne u ideologiji.

Što za vas znače pedagoški i mentorski rad?

Mogućnost da budem s mladim ljudima i pomognem im da realiziraju svoje projekte. Možda katkada mnogo zahtijevam, no vjerujem da se samo visoko postavljenom letvicom visoko i skače. E-mailovi koje čuvam u posebnom folderu, a koje su poslali moji nekadašnji studenti iz doista cijelog svijeta, govore da sam počesto bio u pravu. Ne uvijek, naravno.

Na MFF ne dolazite samo kao laureat nego i kao jedan od njegovih začetnika i pokretača. Što vama osobno, a što, prema vašem mišljenju, našem društvu i njegovoj kulturi danas znači ta motovunska stijena?

Mjesto na kome je, na vrlo poseban način, realiziran koncept jedne drukčije, žive, suvremene i preispitivačke kulture. Nešto što se nedavno htjelo potpuno uništiti. Možemo se nadati da smo uspjeli odgojiti mlade ljude koji to neće dopustiti. Inače bi sve bilo uzaludno. 

>> Besplatan autobus prevozi festivalce s Motovun Film Festivala na SuperUho u Primoštenu