Ove je godine VBZ-ov i natječaj Tisak medije za najbolji neobjavljeni roman iznjedrio i pobjednicu i pobjednika. Lada Vukić, Zadranka i osoba koja se profesionalno ne bavi pisanjem osvojila je dio žirija romanom “Specijalna potreba”, a iskusni splitski novinar i književnik Ivica Ivanišević svoj dio žirija romanom “Knjiga žalbe”. Ivaniševiću je “Knjiga žalbe” treća koju je objavio ove godine, dok je Ladi Vukić “Specijalna potreba” knjižni prvijenac koji objavljuje u pedeset i četvrtoj godini života.
U čemu je tajna “Specijalne potrebe”, knjige za koju je iskusni književni kritičar i član VBZ-ova žirija Strahimir Primorac s pravom rekao da njenim čitanjem postajemo bolji ljudi? Pa baš u njenoj dobroti, snažnim pozitivnim vibracijama, humanoj poruci koju šalje svima onima koje će dirnuti, nasmijati i temeljito protresti lik desetogodišnjeg dječaka Emila koji živi u nekom neodređenom gradu Dalmacije. Emil je u skromnom domaćinstvu sa samohranom majkom u stambenoj zgradi koja je valjda nasljeđe hrvatske varijante socijalizma.
Dječak nevoljko nosi ortopedske cipele, a bori se i s mutizmom zbog kojega ima problema u komunikaciji i sa školarcima koji ga ismijavaju i nazivaju debilom, ali i s učiteljicom koja bi ga najradije poslala u specijalnu školu jer nema ni vremena ni živaca za njega. Emil je drukčiji, a hrvatski kapitalizam i hrvatsko društvo nemaju ni vremena ni sućutnosti za drukčije unatoč svim prigodničarskim duhovnim sadržajima kojima je preplavljena čak i javna televizija, ali i javno, službeno poimanje morala. Lada Vukić “Specijalnom potrebom” ušla je u suštinu hrvatskog dugogodišnjeg grča, u samu srž društvene bešćutnosti koja je postala normalno, čak i poželjno stanje društvenog ponašanja. I uvjet za bjesomučno penjanje na javnoj hijerarhijskoj ljestvici. Neodoljivi dječak Emil metafora je civilizacijskog posrtanja u kojem već dulje vrijeme živi Hrvatska, kršćanska zemlja tisućgodišnje kulture, punopravna članica osviještene Europske unije i nabildanog NATO pakta.
Emil je malo biće koje intuitivno prigrljuje majku, poslušno nosi smeće u zajedničke ulične kante, pomaže i starijem usamljenom susjedu kojem pomoć itekako treba, ali i nikako ne voli susjedu koja obožava špijunirati ljude i puna je bolesnih predrasuda pa je autorica posprdno naziva Dobro je činiti dobro. Iako nosi ortopedske cipele koje mu izrađuje barba Mario, a ne globalizirane brendirane uniformirane tenisice, i Emil se želi uklopiti u primjereno mu društvo, imati zdrave noge kao i drugi, lakonski odlaziti na dječje rođendane i ići na fiskulturu. Ali, nije to lako. Sustav za njega nema vremena. Okolina ga uporno ignorira, vrijeđa i getoizira. A majka mu se bori za svaku kunu, prepuštena tranzicijskom totalnom rasapu i istinskom beznađu.
Roman “Specijalna potreba” napisan je bez greške. Istina, lako je mogao zapasti u opasnu zamku šablonske patetike ili postati ogorčeni pamflet o životnoj nepravdi i sveopćem licemjerju. I tako postati još jedan dosadni literarni kamenčić na hrvatskom uhodanom križnom putu. Ali, “Specijalna potreba” jednostavno je natopljena plemenitošću, izdignula se od stereotipne negatorske p(r)oze i postala je topli univerzalni apel za sve one osobe, ne samo djecu, koje sustav nije zaštitio i omogućio im normalan život čak i u uvjetima relativno uređenog društva kao što je to ono hrvatsko. Osim Emila, spisateljica je stvorila čitav niz uvjerljivih, nenametljivih funkcionirajućih likova, no svakako treba upozoriti na nesretni lik dilera Momentalnog koji stjecajem okolnosti nemilosrdno iskorištava malog Emila kao svog unosnog tekliča, da bi mu se s vremenom ipak približio kao sebi ravnoj osobi.
Čak i jedan bijedni kriminalac sa dna hranidbenog lanca poput Momentalnog ostvaruje kontakt s Emilom. Pa zašto onda to ne može jedna učiteljica u osnovnoj školi, koja je za takve kontakte navodno osposobljena? I za taj svoj posao i plaćena. To je tek jedno u nizu neugodnih pitanja koja donosi ovaj krajnje nepolitični, ali i krajnje duhovni i duhoviti roman, štivo koje bi zapravo trebalo odmah uvrstiti u obveznu lektiru.