Neshvaćeni slikar kojem su nepravdu učinili i struka i Titova politika

Imao je sedamdeset godina kad je, razočaran, odlučio otići u samostan. Premda bi se moglo pomisliti kako takav postupak i nije bio neobičan za hrvatskog slikara Gabriela Jurkića, čovjeka predana Bogu i vjeri, razlog njegova povlačenja u samostanske zidine bio je ipak prozaičniji.

Jurkić je do 1953. mirno slikao u Sarajevu, gdje je u Tomislavovoj ulici živio sa suprugom Štefom, plodnom spisateljicom, no komunističkom je režimu iznenada postao politički nepodoban, neprilagođen, te su ga izbacili iz atelijera zajedno sa štafelajima i slikama. Smjestio se i životario u dvosobnom stanu do 1956. godine. Nakon što su mu oduzeli prostor u kojemu je desetljećima stvarao, odlučio je napustiti društveno okruženje nespojivo s njegovim idealističkim nazorima. Učinio je to 1956., kad se s bolesnom suprugom povukao u tišinu Franjevačkog samostana Gorica u rodnom Livnu. Tamo je našao novi dom i mir te je neometano dalje stvarao sve dok su ga služile ruke i oči.

Apartman u samostanu

Pozivom slikaru i njegovoj supruzi da se dosele k njima, franjevci su učinili presedan. Da bi se poštovala klauzura, izolirali su južno krilo samostana i za svoje nove sustanare uredili apartman. Jurkić im je u znak zahvalnosti ostavio 200 ulja i 6000 crteža. Povjesničari umjetnosti ne znaju točno čime se to Jurkić zamjerio tadašnjim vlastima u Sarajevu, no postoji anegdota da je odbio slikati Tita. Kad su ga pitali, kaže anegdota, zašto ne želi slikati predsjednika SFRJ, navodno je odgovorio: „Ja slikam samo svece.” Možda ta priča nije točna, ali činjenica jest da se Jurkić nije uklapao u moderne trendove i da je ustrajao u slikanju religijskih motiva, što tadašnjoj vlasti nikako nije bilo po volji. Što god bilo, slikaru je nanesena velika nepravda.

Nepravdu je slikar iskusio i 20-ak godina prije. O tome je nedavno u Matici hrvatskoj, na obilježavanju 130. obljetnice rođenja Gabriela Jurkića (24. ožujka 1886. – 25. veljače 1974.), govorila povjesničarka umjetnosti dr. Ivanka Reberski, velika poznavateljica Jurkićeva slikarstva. Kako bi rekonstruirala i valorizirala Jurkićev golemi opus, ona je godinama tragala za slikama raspršenima po privatnim kolekcijama, galerijama i muzejima te skupila više od 500 djela i uvrstila ih u veliku retrospektivu u Klovićevim dvorima (2005.) i poslije u monografiju (2008.). – Jurkić je dugo ostao neshvaćen, a njegovo slikarsko nagnuće neprimjereno vrednovano, zbog čega je potisnut u stranu. Ta ga je nepravda pratila od njegove zagrebačke izložbe 1934. pa sve do retrospektive u Klovićevim dvorima – kaže I. Reberski. Dakle, punih 70 godina.

Jurkić je imao nesreću da se ta njegova zagrebačka izložba, nazvana „Večeri četiriju godišnjih doba”, dogodila u pogrešno vrijeme, u umjetničkom trenutku što ga je obilježila socijalno angažirana grupa „Zemlja”, koja je djelovala od 1929. do 1935. i okupljala umjetnike ljevičarske orijentacije. – U tu epizodu grupe „Zemlja” Jurkićeva se sublimna poetika impresije više nije uklapala. Štoviše, kritičkim osvrtom na izložbu se obrušio Krsto Hegedušić, najdosljedniji ideolog „Zemlje”. Izraziti antipod Jurkićevu senzibilitetu, Hegedušić nije imao sluha za njegove sutonske ugođaje i impresije te ih je proglasio beživotnim, zasnulim, obamrlim i naivnim anakronizmom. Neprimjerenim i dubokim neshvaćanjem Jurkiću je nanesena nepravda i to ga je silno povrijedilo – govori Ivanka Reberski.

Odlazak u svoj svijet

Nakon te izložbe (a ne 1911. i kritičkog teksta Dimitrija Mitrinovića, kako tvrdi književnik Miljenko Jergović, koji je pogrešno napisao i dan Jurkićeve smrti) Jurkić se zauvijek povukao iz javnog umjetničkog života. To je bila njegova posljednja samostalna izložba ne samo u Zagrebu nego i uopće. – Zauvijek se odrekao javnosti, povukao se u svoj svijet i nastavio putem koji je sam trasirao. Takvo nerazumijevanje dijela ondašnje kritike u odnosu na toga tankoćutnog maga slikarske impresije, opravdano se može smatrati nepravdom – smatra I. Reberski.

Nakon izložbe „Večeri” 1934. Jurkić se vratio u Sarajevo, gdje je slikao okružen ljudima koji su ga razumjeli. Sve do deložacije, bešćutnog čina društvenog sustava u koji se on nikako nije uklapao. Micanjem u stranu i nepravednim postupcima Jurkiću su mnogi ostali dužni. Je li mu ostao dužan i Zagreb?
– Svakako, Zagreb kao najeminentnije kulturno središte, gdje je Jurkić primio prvu pravu poduku slikanja, gdje je održao svoje najvažnije izložbe i gdje je stekao brojnu i oduševljenu publiku, dugo mu nije iskazao dolično priznanje. Tek početkom ovoga stoljeća spomenutom retrospektivnom izložbom i primjerenom monografijom Zagreb se odužio Jurkiću i ispravio nepravedna zatajenja, a najvažnija djela njegova secesijskog apogeja i još poneka impresijska remek-djela antologijski su ovjerovljena – kaže Ivanka Reberski, koju smo upitali i gdje je danas mjesto Gabriela Jurkića u hrvatskoj umjetnosti.

– U dionici hrvatskog slikarstva 20. stoljeća Jurkić je jedan od ključnih protagonista kasne secesije i simbolizma, koji se na vrhuncu uspjeha zaustavio na teško dohvatljivu izričaju realističke impresije, opsesivno posvećen krajoliku zavičajne Bosne, prirodi i njezinim fenomenima uopće – ocjenjuje I. Reberski i zaključuje: – Jurkićeva teško dosežna slikarska forma nosi obilježja izvanvremenskog trajanja, koje će nadživjeti mnoga pomodarstva suvremene multimedijalne umjetničke prakse. Prema toj svojstvenosti, kao i iskrenom nastojanju da formom slikarstva za koju mnogi misle da je najlaganija, a zapravo je najnedostupnija, ostvari jasnu i istinitu sliku svijeta kojemu je pripadao, ali i stoga što je u rodnome kraju pronalazio prostore i razloge svojih stvaralačkih ushićenja, mogli bismo, ali samo donekle, uočiti poneku bliskost s Ljubom Babićem. Svim ostalim, njemu prividno ekvivalentnim slikarskim osobnostima nedostaje ono nešto što Jurkićev impresijski realizam čini nedosežno jedinstvenim.

Slikareva ostavština danas se čuva u Memorijalnoj galeriji Gabriela Jurkića u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica u Livnu. Franjevci i rodni grad dostojno su se odužili svome slikaru, a povjesničari umjetnosti ispravili su nepravdu koju su Jurkiću učinili njegovi suvremenici.

>>U Livnu otkriveno gotovo 6000 crteža, skica, bilježaka slavnoga slikara Gabriela Jurkića

>>Ovo je popis 560 umjetnina koje je skupio Vidošević