“Plivač” je novi naslov u seriji uspjelih kriminalističkih romana koji nam, u sve većem broju, posljednjih nekoliko godina stižu iz Skandinavije. Njegov autor Joakim Zander rođen je u Stockholmu 1975. godine, a biografija mu je nadasve zanimljiva, posebice iz vizure ovog njegova (zapravo prvog) romana. Nakon službe u švedskoj mornarici studirao je pravo, ali i radio u Europarlamentu u Bruxellesu. Sve to uspješno je iskoristio upravo u “Plivaču” (Mozaik knjiga, urednik Zoran Maljković, prijevod Zrinka Budak, 129 kuna), krimiću koji na intrigantan način isprepliće dva žanra: uzbudljivi triler o čovjeku koji ne uspijeva pobjeći od svoje krvave prošlosti i tajnovitog profesionalnog života te špijunski roman u najboljoj maniri velikog Johna le Carréa.
Priča počinje osamdesetih godina 20. stoljeća kada u atentatu umjesto špijuna kojem je autobomba bila namijenjena pogine žena koju voli. On ostaje na vjetrometini, svjestan da je bijeg jedina mogućnost, ali i s malenom bebom na rukama. Kako bi spasio tek rođenu kćer, ostavlja je u švedskom veleposlanstvu znajući da će se o djetetu brinuti baka i djed, roditelji poginule žene, ali i da će je ugroziti ako joj se ikada vrati u život. Nakon tog eksplozivnog početka, priča se nastavlja u našim danima i teče paralelno iz Europskog parlamenta, ali i američkih obavještajnih organizacija koje kriju jedino moguće razrješenje priče. Zander piše nadasve vješto, cijelo vrijeme drži čitatelja u stanju napetosti i iščekivanja što donose sljedeće stranice knjige. Pri tome se zapravo služi jednostavnim, ali vrlo učinkovitim “trikom”. O glavnom junaku ovog romana doznajemo najmanje. Srećemo ga u trenutku njegove najveće nesreće koja mu je obilježila cijeli život, čitamo njegova razmišljanja, ali zapravo ne znamo gotovo ništa. Tek da je čovjek koji olakšanje i privremeni bijeg od stvarnosti pronalazi u bazenima, u kojima pliva krug za krugom, sve dok mu ruke i noge ne otkažu poslušnost, a misli nestanu. Autor upravo rečenicom “volio je plivati!” i završava ovaj roman.
Naravno, kroz svoje nam stranice pokazuje svu bijedu plaćenika rata, onih koji rade zbog uvjerenja, ali i onih koji su se otrgli kontroli i postali sadisti koji muče i ubijaju jer je to jedini život na koji su navikli. U takvom svijetu nevinih nema, ali ima mudrih koji će pronaći izlaz. Nije to idealan izlaz i sigurnost im nije zajamčena, ali u ravnoteži straha postoji mogućnost da oni koji su nevini uvučeni u okrutne igre svjetskih moćnika ostanu živi i koliko-toliko zaštićeni. Treba se svakako nadati da je upravo taj idealizam rezultat onog što je Zander naučio radeći u okruženju o kojem piše u ovom romanu, a ne tek izmaštani svijet koji nikako nije moguć u ovoj našoj okrutnoj stvarnosti.