Bez obzira na to što se generalizacije trebaju izbjegavati, teško je ne primijetiti da Italija ne izvozi upravo fascinantnu količinu dobre književnosti. Isto tako, na stranu to što danas ljudi manje čitaju i knjige se ne kupuju a kultura je "na zadnjoj skalini", dobre stvari jednostavno pronađu svog čitatelja jer bio bi grijeh da se tako nešto ne dogodi.
Sam naslov Pokupit ću te i odvesti već na podsvjesnoj razini većine populacije koja danas živi u želji za bijegom i zaboravom, s pjesničkim figurama asonance i aliteracije koje odmah uljuljkuju u jedan drugi svijet koji diše i pulsira vlastitom snagom krvi, upravo neodoljivo vuče pozornost i mami s polica punih eklektičnih naslova među kojima se za strastvenog čitatelja ionako teško izboriti.
Ovaj roman zastrašujuće velikog broja stranica koje se sa svakim novim retkom tope kao led u pustinji, u originalnom naslovu Ti prendo e ti porto via, napisao je Niccolò Ammaniti, talijanski pisac rođen u Rimu,koji je započeo studij biologije ali ga nije završio jer je umjesto diplomskog rada predao roman Škrge i tako krenuo na put postanka jednog od najinovativnijih pisaca današnjice.
Mjesto radnje Ischiano Scalo – gdje nema zabave, nema kuća za iznajmljivanje, nema hotela s bazenom i klimatizacijom, nema šetališta uz more, nema lokala da se navečer ode nešto popiti, ovdje se ljeti ravnica zažari poput roštilja, a zimi puše gadan vjetar da otpadaju uši – povezuje priče dvaju likova: Pietra, dječaka od dvanaest godina, i zavodnika Graziana Biglie, četrdesetčetverogodišnjaka koji se voli predstavljati kao albatros, nikad sputan, slobodan, živ, a zapravo su i jedan i drugi, na različite načine, žrtve okolnosti i vlastitih pogrešnih odluka, čije se sudbine ne spajaju sve do negdje tristo i neke stranice i napreduju naizgled bez dodirnih točki, dok sudbina upleće svoje prste i oko njih plete mrežu iz koje se teško izvući.
Pietro je na početku adolescencije i vrijeme je da se oprosti s djetinjstvom i upozna svijet u svoj svojoj okrutnosti i ljepoti, dok za to ne pronalazi nikakvu potporu u svojoj obitelji koja se od njega razlikuje gotovo u potpunosti. Obitelji bez ambicija i želje za napredovanjem, s ocem alkoholičarem, nasilnikom, neodgovornim agresivcem upitnih mentalnih sposobnosti koji se iživljava nad svima, a posebno nad majkom koja nema snage oduprijeti mu se te stalno leži, u depresiji, kljukana lijekovima i vlastitom slabošću i rezignacijom, te bratom Mimmom, pastirom/metalcem koji ima tri prioriteta: Ozzya Osbournea i takvu glazbenu ekipu, motokros i djevojku Patti, savršenog tijela ali lica koje plaši malu djecu i izgleda kao lice Mjeseca.
Upravo u takvom okruženju razvija se nježno stvorenje koje se ne voli natjecati niti je pretjerano društveno, netko koga u školi mogu prozvati "problematičnim" zbog manjka socijalnih vještina i ikakvih posebnih interesa koje on u sebi skriva i želi se upisati u gimnaziju i diplomirati i sve ostalo što ide, ali je nesposoban zauzeti ikakav stav, pomalo rezigniran poput majke, uspoređivan sa starcem koji zna da ne može ništa učiniti i da se rat nastavlja i bez njega te da on u tome ništa ne može promijeniti, praznog pogleda onoga tko shvaća da budućnosti nema, barem ne ako ostane u takvoj sredini u kojoj jest i iz kojeg mu se čini da bijega nema.
Kao takav, idealna je žrtva nasilnika u školi kojima je najveći izvor zabave i nad kojim se stalno iživljavaju dok im on to sve dopušta i čemu se buni jedino u svojoj glavi dok ga tijelo svejedno izdaje i radi ono što se od njega traži a pitanje je uvijek isto: "Hoću li ikada smoći hrabrosti gurnuti nekoga tako kao Pierini?" Prisiljen da počini vandalizam u školi, pehist kakav jest, Pietro je jedini prepoznat u bandi od njih četvorice i jedini na kraju pada razred i biva kažnjen, jer ostala trojica su jednostavno tragični i samo ruše prosjek svojim nekontroliranim ponašanjem kojeg se škola jedva dočekala riješiti.
Pietrova sušta suprotnost je drugi lik, Graziano Biglia, koji se izvukao iz te malodušne sredine i proputovao svijet, vidio svega i svačega, pravi srcolomac, dijelom zbog "čarolije španjolske glazbe" koju tako dobro svira, dijelom "zbog vanjštine" latino zavodnika plave kose za kojim je "teško ne izgubiti glavu". On je taj koji se vodi onom "Livin' La Vida Loca", s malo droge a puno muzike i još više seksa, ili je to barem tako sve dok u jednom striptiz baru ne ugleda Ericu Trettel, dvadesetjednogodišnju ljepoticu koja mu pomuti razum dok je gleda kako pleše kao "tjelesni izraz glazbe", i koju odluči oženiti i odvesti u selendru koju je Bog zaboravio, upoznati je sa svojom majkom koja je opsjednuta molitvom, kuhanjem i čistoćom, i koja će toj Erici, kad dođe u njezinu kuću, pripremiti silne kulinarske poslastice iako ona ima samo četrdeset i nešto kilograma i svejedno govori da je pretila, a neće joj se ni predstaviti jer se zavjetovala na šutnju ako se njezin sin ikada oženi i time ostvari sve njezine želje. Graziano, od svoje zaslijepljenosti ljubavlju beskonačnom, nikad prije iskušanom, ljubavlju koja nije prostačka uspaljenost, nego najčišći osjećaj, ne vidi da je Erica zapravo žena "jednostavnih i konkretnih želja", a to je da bude televizijska zvijezda i da s njime samo gubi vrijeme do prve prave prilike kad će ga napustiti i zaboraviti kao i njihovog psa kojeg je zbog šopinga ostavila na cesti i kojega je pogazio automobil što je Grazianu slomilo srce.
Kad ga Erica ostavi zbog muškarca koji će joj pomoći da dospije u toliko željene medije, Graziano je slomljen; svi prijatelji znaju da se ženi, mama se sprema za najekstravagantnije kulinarske pothvate koje je svijet ikad vidio, a Erica ga je ostavila bez pozdrava i poruke. Shrvan, traži način da ne ispadne papak pred prijateljima koji ga ionako veličaju kao seks-simbola koji se izbavio iz tog nigdjemjesta i poharao svijet, te odluči zavesti tvrd orah; Floru Palmieri, Pietrovu profesoricu biologije koju nikad nisu vidjeli s muškarcem i Miss nesimpatičnosti i apatije. Profesorica živi s majkom koja pati od rijetkog i neizlječivog oblika degeneracije živčanog sustava zbog kojeg živi prividnim životom prikovana za krevet dok se za nju nesebično brine njezina kćer, žrtvujući vlastiti život i vlastito tijelo.
Naizgled nemoguća kombinacija, iz prvotne zamisli osvajanja još jedne žene i razmetanja pred prijateljima kojima je Palmierica trn u oku, rađa se ljubav zbog koje Graziano u toj tridesetogodišnjoj djevici vidi nešto "stvarno i lijepo", što ga usrećuje a Floru ponovno vraća u život, već dovoljno izranjen majčinom bolešću i teškim djetinjstvom s epizodom zlostavljanja kad je bila djevojčica i živjela s ujakom. Za pomoć se utekla majci, ali ova nije mogla učiniti ništa; majka je zapravo umrla iako je fizički bila prisutna, ostalo je samo tijelo koje je nije moglo zaštititi.
Fino iznijansirani likovi, na rubu ludila i slijepog bijesa koje je na trenutke prigušeno ali uvijek prisutno, mračno ozračje i destruktivni potezi, uz mnoštvo čudnih incidenata koji uključuju i jedan katapult s mrtvim tijelom magarca koji je uništio krov Pietrovog susjeda, ovaj roman pokazuje čisti gušt pripovijedanja koji se pretvara u gušt čitanja i otkrivanja raznoraznih sudbina koje se vezuju za protagoniste i životnost njihovih priča. Pisan u trećem licu, s izmiješanom fokalizacijom različitih likova koje se prelijevaju jedna u drugu, u romanu se, između ostalog, mogu razabrati i različita primitivna razmišljanja, pokvareni policajaci, napušeni studenti, prostitutke i novcem zaluđeni negativci, izvanredne usporedbe sa svijetom filma, glazbe i sporta, cijeli mozaik međusobno isprepletenih događaja u mjestu u kojem se čini da života nema i da je možda dosada njegov glavni pokretač.
Velika je to priča i o ljubavi, ne samo Grazianovoj i Florinoj, već i rano otkrivanje tog kompasa životnih odluka u slučaju Pietra i njegove prijateljice Glorije, s kojom sve dijeli, naivno, dječački, nevino. Ljubav je to koja se skriva pod nježnim prijateljstvom između siromašnog dječaka za kojeg obitelj ne mari, i bogate djevojčice čiji roditelji imaju vilu i sve joj mogu i žele priuštiti i vole se a ne tuku kao Pietrovi. Kao takva, Glorijina obitelj, u kojoj je Pietrova mama radila kao sluškinja, predstavlja i njegovu zamjensku obitelj, nešto kao utjeha koja uvijek izostaje, ali i kao podsjetnik na ono što on ne pronalazi u svojim roditeljima.
Iako komičan i nježan, ovaj duboko realističan roman vrlo lako prelazi iz komedije u tragediju, i iz vica u groteskni užas. Nakon dugog voajerskog boravka u životu ovih likova, on završava naglo, neočekivano i šokovito, s najmanje vjerojatnim zločincem koji vrši nasilje nad najmanje vjerojatnom žrtvom.
Što se dogodilo s profesoricom Palmieri i Grazianom? Jesu li Pietro i Gloria otkrili ljubavnu vezu ili je njihovo poznanstvo ostalo na razini platonske ljubavi i prijateljstva? I tko će to koga pokupiti i odvesti?
Pitko štivo i britke rečenice neće vam ostaviti puno prostora za odgodu čitanja i otkrivanja odgovora. Pokupit ću te i odvesti vrhunski je intrigantno djelo entuzijastičnog i zadivljujućeg uma koji angažira čitatelja/icu i čini ga/ju sudionikom priča i cijelog kolektiva likova, dok je njegova interpretacija posve osobna, a sudbina i naš utjecaj nad njom poprimaju sasvim novo značenje i postavljaju neka nova pitanja.
Recenziju knjige Niccolò Ammaniti: "Pokupit ću te i odvesti” napisala je Mira Petrović na književnom communityu Imaginarij.com. Imaginarij je mjesto s kojeg počinje svaka relevantna rasprava o knjizi, a Mira piše pod pseudonimom MiraLaFu.