Kino Tuškanac jedinstveno je mjesto na zagrebačkoj kulturnoj sceni. Zaista, nijedno se kino u Hrvatskoj, ali i šire, ne može podičiti toliko opširnim, bogatim i raznovrsnim kinotečnim i umjetničkim filmskim programom kao naš Tuškanac. Gdje drugdje biste mogli pogledati, primjerice, najbolje od azerbajdžanskog ili bugarskog filma, ali i čitave retrospektive velikana poput Luisa Buñuela, Orsona Wellesa i Akire Kurosawe pa sve do vrhunskih i ponekad gotovo zaboravljenih ostvarenja hrvatske i jugoslavenske kinematografije. Sve to prikazuje se u vrhunski opremljenoj dvorani s najsuvremenijim kinoplatnom, novim i izvanrednim surround soundom te projektorom svjetske klase.
Velik dio tog uspjeha, ne smijemo propustiti spomenuti, Kino Tuškanac svakako duguje svom programskom voditelju Marku Rojniću, koji je, kako sebe opisuje, psiholog zalutao u film. Njegov se umjetnički koncept, otkada je preuzeo vođenje kina 2018. godine, pokazao kao pun pogodak. A program Kina Tuškanac, kakvo je osmislio Rojnić, specifičan je na više načina.
– Kino Tuškanac specijalistički je posvećeno prikazivanju kinotečnih sadržaja iz povijesti svjetske filmske baštine. Dakle, kanonskih, klasičnih ostvarenja svjetskoga filma. To je naš temeljni programski orijentir. Drugo, prikazujemo i suvremene, nerepertoarne filmove, odnosno filmove koji ne nalaze ili nemaju distributere na domaćem tržištu. I treće, u sklopu programa održavamo i projekcije hrvatskog baštinskog filma u suradnji s Hrvatskom kinotekom Državnog arhiva – objašnjava nam Rojnić.
Kao što brojni posjetitelji Tuškanca već znaju, svaka projekcija u pravilu održava se samo jednom, u ustaljenom ritmu od dva filma dnevno – u 19 i 21 sat. Tome je tako zato što, za razliku od većine drugih kinoprikazivača u zemlji, za svaki od filmova koje prikazuje moraju regulirati inozemna prikazivačka prava. Laičkim rječnikom – obaviti ponekad i pravi detektivski posao tragajući za vlasnicima prikazivačkih prava rijetkih klasika svjetske kinematografije, budući da se takvi filmovi obično ne nalaze na repertoaru domaćih distributera.
– Neki se programi, vjerovali ili ne, znaju raditi po sedam ili osam mjeseci. Primjerice, kada smo organizirali retrospektivu Samuela Fullera, nikako, nakon desetaka odaslanih upita, nismo mogli pronaći vlasnika prava za njegova i možda najčuvenija filma “Goli poljubac” i “Shock Corridor”. To je trajalo toliko dugo dok na koncu nisam uspio doći do njegove supruge, koja mi je pak dala kontakt njegove kćeri, a koja je zatim angažirala odvjetnika u SAD-u i koji je nama za mjesec izdao dopusnicu za prikazivanje filma! Situacija nije uvijek takva, no to je često dug i kompleksan proces. Upravo to je ono po čemu smo mi specifični, prikazujemo filmove koji nemaju distributera u Hrvatskoj, već za svaki film moramo regulirati prikazivačka prava koja se plaćaju po prikazivanju, a ne po filmu. A za još svaki film moramo nabaviti reprezentativnu kopiju, najčešće to znači kopiju u visokoj rezoluciji. Zatim moramo svaki film prevesti i izraditi hrvatske podnaslove – opisuje nam Rojnić potanko sve kotačiće u mehanizmu Kina Tuškanac.
Pa i unatoč tom poprilično zahtjevnom i dugotrajnom procesu, u prosjeku u Kinu Tuškanac možete pogledati oko pedeset filmova mjesečno. Pandemija je pomalo smanjila taj broj, ali i dalje je riječ o nevjerojatnih četristotinjak filmova godišnje! Ali to kino, u punom sjaju u kojem ga poznajemo danas, ne bi moglo postojati da nije bilo velikih napora hrvatske filmske zajednice 90-ih godina prošlog stoljeća.
Ono što se danas zove Kino Tuškanac, govori nam poznati filmolog i filmski kritičar Hrvoje Turković, svojedobno se zvalo Kino Sloboda, jedno od najstarijih zagrebačkih kina, koje je većinu svog životnog vijeka provelo kao dio poduzeća Kinematografi, koji su za vrijeme bivše Jugoslavije pod sobom imali većinu kinodvorana. Kinematografi su se raspali, nekada kada i bivša nam država, u ratnim okolnostima 90-ih, posjet kinima pao, a dvorane se počele zatvarati.
– Otkup današnjeg Kina Tuškanac sa strane Grada Zagreba dogodio se zahvaljujući višegodišnjoj aktivnosti i naporima Ivana Ladislava Galete i skupine ljudi iz različitih filmskih strukovnih udruga poput Hrvatskog filmskog saveza, Hrvatskog društva filmskih kritičara i drugih. Ta inicijativa pokrenuta je u dobu kada su uslijed ratnih okolnosti kina nestajala, multipleksi tek nastajali te su se dominantno prikazivali komercijalni američki filmovi. U to vrijeme jednostavno nije bilo mjesta koje bi prikazivalo umjetničke, europske i svjetske klasike. Kinoteka je ponekad imala takve programe, no to je bilo iznimno, rijetko i nedovoljno. Galeta, koji je bio vrlo svjestan te situacije i čak militantan u tome, znajući probleme kulture općenito, pokrenuo je i gurao inicijativu i sakupio te ljude i institucije da rade pritisak na vlast da se otvori jedna dvorana posvećena tome – prisjeća se Turković, koji je i sam bio u delegaciji koja je s Gradom Zagrebom pregovarala o otvaranju takvog kina.
Zamisao je bila osnovati Filmski kulturni centar, koji bi uz prikazivačku djelatnost, sadržavao i predavačke i radioničke programe, distribuciju, nakladništvo i izložbene programe. Dio koncepta Filmskog kulturnog centra koji je Galeta razvio sa suradnicima, započeo je i održavao se nekoliko godina u prostoru kina Kinoteka, a planiralo se Filmski centar možda i nastaniti u Kinu SC.
No, kaže Turković, bilo je više nego očigledno da su jednokratni, a potom i dvokratni tjedni programi Filmskog centra, što su gostovali u dvorani Kinoteka, posve krnje ostvarenje zamisli Filmskog kulturnog centra te da je nasušna potreba bila da se centar negdje institucionalno smjesti i utemelji s redovitim dnevnim filmskim programima, ali i ostvarenjem ostalih kulturno važnih funkcija planiranih u izvornom projektu. Početkom 2000-ih godina, kada je poduzeće Kinematografi, u međuvremenu privatizirano, krenulo rasprodavati svoje preostale kinodvorane, ukazala se prilika za otkup Kina Sloboda – današnjeg Tuškanca. Filmski centar preimenovan je u Filmske programe Hrvatskog filmskog saveza, smjestio se u prostore Kina Tuškanac, a mjesto voditeljice preuzela je Agar Pata koja je kino uspješno vodila sve do odlaska u mirovinu 2018. godine.
– Prije mog dolaska, programska politika bila je, uslijed okolnosti i čitavog niza razloga, nešto drukčija. Kada sam preuzeo mjesto programskog voditelja, odlučili smo napraviti zaokret u prikazivačkoj politici, s ciljem da pokušamo postati filmofilsko okupljalište Zagreba, odnosno matična ustanova za širenje i promociju filmske kulture, mjesto na kojem publika uvijek može računati na to da je program prošao pomno kuriranje, osmišljavanje i selekciju – pojašnjava nam Rojnić.
Danas, okosnicu njihove prikazivačke djelatnosti čini program Portreti, koji se sastoji od retrospektiva velikih svjetskih filmskih autora. U ukupno četiri godine tako smo u Kinu Tuškanac mogli pogledati nešto više od stotinu i trideset retrospektiva, a da nabrojimo samo neke, među njima su bili David Lynch, Sydney Lumet, Martin Scorsese, John Cassavetes, Ingmar Bergman… Pritom se posebno trude da te retrospektive budu cjelovite, kaže Rojnić, ne nužno u smislu da se prikažu baš svi filmovi nekog autora, već sva ključna i reprezentativna djela.
– Među ostalim programima koje također radimo, ali su nešto manje zastupljeni u posljednje vrijeme je i Panorama, program koji se odnosi na nacionalne kinematografije. Primjerice, Zlatno doba korejskog filma 50-ih ili Rumunjski film Ceauşescuova razdoblja. Program Fokus okuplja filmove koji pripadaju nekoj filmskoj struji ili tendenciji, poput britanskog socijalnog realizama ili screwball komedija... Treći je program Kratki rezovi koji se odnosi na prikazivanje tematskih blokova filmova, kao što su bili Brak na filmu, Distopijski film ili, sljedeće na redu, Umjetna inteligencija na filmu – otkriva.
Tu su još i programi Dokuteka, u sklopu kojeg se prikazuju reprezentativna antologijska ostvarenja dokumentarnog filma, Animateka s velikim filmovima iz povijesti animacije, Retrovizor, rezerviran za filmove iz različitih desetljeća, kao i program Kurioziteti, koji je, kako mu i ime govori, posvećen filmskim biserima, filmovima koji se godinama ili možda nikada nisu prikazivali u kinima.
U suradnji s Hrvatskom kinotekom pri Hrvatskom državnom arhivu u Tuškancu se održavaju i tematski ciklusi hrvatskog filma, poput Strave na hrvatskom filmu ili Glazbe na hrvatskom filmu, a posebnu cjelinu čine programi sjećanja na nedavno preminule velikane hrvatskog filma i glumišta koje osmišljava filmski arhivist Juraj Kukoč. U ožujku smo tako mogli pogledati ciklus filmova Sjećanja na Miru Furlan, a zatim i Mustafu Nadarevića, Bogdana Žižića… No, to nije sve – nedavno pokrenuti Filmski kurikulum, također uz potporu Hrvatske kinoteke, za studente organizira besplatne projekcije filmova vezanih za kurikulum nastave filma na Filozofskom fakultetu, Hrvatskim studijima i Akademiji dramske umjetnosti. Ugošćuju i festivale poput Zagreb film festivala, Human Rightsa, Vox Feminae ili Subversivea, a izvanrednu suradnju održavaju i s kulturnim institucijama i veleposlanstvima brojnih zemalja pa tako u Tuškancu možemo posjetiti i Tjedan češkog ili mađarskog filma.
Iza tog nevjerojatno vrijednog i lavovskog posla stoji, uz samog Rojnića, stoji čitav tim ljudi – šteta bi bila i njih ne predstaviti. Među njima su asistentica voditelja Katija Bratković, voditelji tehnike i izdavačke djelatnosti HFS-a Mislav Vinković i Diana Nenadić, a održavanje web-stranica i društvenih mreža obavlja Viktoria Krčelić. Kinooperateri su Damir Pezerović, Aron Adžijević i Luka Erdeljac, biljeteri Iva Brižan, Toni Debelić i Marija Stjepanović, a na blagajni rade Klara Brzović i Franka Ljubičić. A njihov je neumoran rad i izvanredan program itekako prepoznala i publika.
– Imamo iznimno vjernu publiku, zbilja sjajnu i vjernu publiku s kojom smo izgleda uspjeli stvoriti neki odnos povjerenja. Mislim da su počeli uviđati kurirajući potpis iza programa, shvaćati da ne moraju nužno dolaziti na filmove za koje su već čuli ili ih gledali, već da dovoljno vjeruju našem izboru i dođu pogledati i nešto drugačije. Naša publika zbilja je raznolika, čine je i srednjoškolci i studenti pa i ljudi treće životne dobi. I to s blagom dominacijom žena u publici – kaže Rojnić, a mi bismo se usudili dodati i da gotovo svi među prijateljima i poznanicima imamo barem jednog zagriženog filmofila koji gotovo religiozno, svakog tjedna hodočasti u Kino Tuškanac.
A ta vjerna publika i sada, kada je zbog pandemijskih mjera kapacitet kina od 270 mjesta smanjen na tek 90, i dalje neumorno posjećuje i puni dvoranu Kina Tuškanac.
– Ne vjerujem u čuda, ali moram reći da smo pandemiju čudom preživjeli! Dolaskom pandemije i lockdowna prošle godine bili smo zatvoreni do lipnja, a unatoč tome, tijekom travnja i svibnja, napravili smo, koliko je nama poznato, prvu hrvatsku online retrospektivu – Wima Wendersa od šesnaest filmova i Ingmara Bergmana od trideset filmova. Kada smo ponovno počeli s radom, u smanjenom kapacitetu od 35 ljudi, prikazivali smo samo jedan film dnevno, no ubrzo smo se vratili u svoj standardni ritam projekcija u 19 i 21 sat. No, mi smo tu zapravo bili u povlaštenoj poziciji u odnosu na brojne druge djelatnosti. Kina su nasreću bila procijenjena kao prostori niskog rizika i zapravo smo na neki način bili u tim okolnostima sretnici što smo uopće mogli raditi, bez obzira na to što smo radili i sa smanjenim kapacitetom od 35 ljudi – iskreno će Rojnić koji nam je otkrio i što čemu se sljedećih mjeseci možemo veseliti na repertoaru Kina Tuškanac.
Uskoro tako počinju i u Tuškancu se održavaju Zagreb film festival i Human Rights film festival, ali na redovnom repertoaru kina očekuju nas i tri prava filmska dragulja, premijerna prikazivanja filmova svjetski poznatog satiričara Ephraima Kishona ostvarena u suradnji s veleposlanstvom Države Izrael. Navalu će sasvim sigurno izazvati i retrospektiva Paula Thomasa Andersona s kultnim filmovima “Magnolija” i “Bit će krvi”, a brzo pohitajte rezervirati karte – jer prosinac je rezerviran za kompletnu retrospektivu genijalnog Stanleya Kubricka.