Marko Torjanac ovih dana kraju privodi pripreme za premijeru nove predstave svog privatnog kazališta Planet Art; u nedjelju 14. veljače u “Gavelli” Nataša Janjić i Amar Bukvić prvi put izvode svjetsku hit predstavu “Prekidi” Michaela Cristophera u njegovoj režiji. Istovremeno, svako poslijepodne rezervirano je za vježbe u bazenu Krapinskih toplica gdje se njegov sin Jan uspješno oporavlja od teške prometne nesreće.
Pretpostavljam da je sada pred novu premijeru tempo podignut na entu potenciju. Kako vam izgleda “normalan” radni dan?
Normalan počinje u osam ujutro i završava oko dva sljedećeg jutra. Ima i onih nenormalnih dana kada je još hektičnije. Ali to zahtijeva produkcija predstave jer to je zaista jedan veliki pogon i puno je raznih segmenata koje treba obaviti. A sama režija najljepši je dio tog posla i umjetničkog angažmana, jer riječ je o izuzetnom tekstu koji je osvojio i Natašu i Amara i mene.
Nisam onaj koji odustaje
Na neki ste način profilirali Planet Art u kazalište koje na hrvatsku scenu donosi svjetske hit predstave. Kako ste došli na tu dobitnu formulu?
Nisam išao baš za tom formulom. Prva dva teksta dogodila su mi se slučajno. “U posjetu kod gospodina Greena” pročitao sam u jednom talijanskom časopisu koji se bavi kazalištem. Oduševili su me tekst i tema, i tek sam nakon toga pročitao da je riječ o jednom od najizvođenijih tekstova u zadnjih deset godina.
Očito je tema ksenofobije i homofobije prepoznata svuda u svijetu, jer su očito problemi svuda isti. A čitajući tekst već sam vidio Peru Kvrgića u njemu. “Veliku zvjerku” našao sam tako da sam slučajno pogledao kraj filma koji je po tom tekstu snimljen. To su bili tekstovi za koje sam odmah rekao: ovo moram raditi, pravi, dobri dramski tekstovi koji imaju i humora, koji te vežu, uvedu u svoj svijetu, ali i daju odgovore na neka važna pitanja.
No, čak i nakon ta dva teksta nisam još imao ideju o svom kazalištu. Ja sam tražio producenta, želeći se baviti umjetničkim dijelom posla, ali očito nisam bio sretne ruke u pronalaženju partnera i tako je to postalo pitanje odustajanje, a ja nisam čovjek koji odustaje. A tekstovi koji su došli poslije nisu bili moje traženje hitova, već suvremenih tekstova u kojima se čovjek danas može prepoznati.
Tako sam došao do lanjskih predstava “Sumnje” i “Zečje rupe”. Oba su komada dobitnici velikih svjetskih nagrada, ali to je išlo uz te tekstove, a nije bilo presudno. Za mene to je pravo, dobro, dramsko kazalište, a “Zečja rupa” budi suosjećanje kod ljudi, a mislim da je to ono što nam treba u ovom trenutku. Suosjećanje je jedna od po meni najvažnijih osobina, i ona nam možda najviše nedostaje.
Postotak od ulaznica
Je li komplicirano - i skupo - dobiti autorska prava za tako razvikane i popularne komade?
Nije preteško i nije preskupo kao što bi se to očekivalo, jer oni zapravo dobiju dio od prodaje ulaznica. Naravno, u našim uvjetima to su izuzetno male svote, jer cijene ulaznica kod nas, a i broj mjesta u gledalištu neusporedivi su s onima kada se predstave izvode na Broadwayju. No, autorima je prvenstveno važno da im se komadi izvode.
Kako se u taj niz dosadašnjih uspješnica uklapaju “Prekidi”?
Našao sam taj tekst ponovno slučajno i nisam opet znao da je to veliki off-Broadway hit i da je već po njemu snimljen film. Zaintrigirao me je temom jer govori o jednom paru i kako danas uopće ostvariti vezu.
Je li vaša osobna provokacija na samo Valentinovo prvi put izvesti predstavu naslovljenu “Prekidi”?
To se samo dobro poklopilo. Planirali smo premijeru za sredinu veljače, a kako nam Gavella vrlo ljubazno ustupa prostor za premijeru (nakon toga izvodit ćemo je u maloj dvorani Lisinski), jer oni nedjeljom nemaju predstavu - tako su “Prekidi” dobili baš Valentinovo. No, i prekidi su dio svake ljubavne priče.
Je li vam žao što ste zbog režije, ali i produkcije zapostavili glumu?
Nije. Režija me ispunjava u umjetničkom smislu, a produkcijski posao mi troši vrijeme i snagu. No, za cijelu bi zemlju bilo važno da se poduzetništvu u kulturi pristupi na drugačiji način, da ga se počne doživljavati kao bitan segment koji radi kvalitetne stvari za daleko manje novca.