Na izvedbama predstave „Plemena“ u režiji Slavice Knežević i produkciji zagrebačkog Planet Arta prošloga je tjedna gostovala autorica teksta Nina Raine, mlada kazališna zvijezda iz Velike Britanije, inače kći pjesnika Craiga Rainea nećakinje velikog Borisa Pasternaka, Ann Pasternak.
Vaša „Plemena“ postavljena su na tri kontinenta, a na off-Broadwayu proglašena su hitom sezone. Kako vas se dojmila hrvatska verzija?
Glumci su sjajno pogodili atmosferu koju sam htjela postići. Nisu se bojali naglasiti emocije pojedinih prizora, i to mi se jako svidjelo. Također, osim što je Slaven Španović iznimno uvjerljiv kao gluha osoba, fasciniralo me kako je iznio lik Billyja od nevinog, podređenog dječaka do mnogo mračnijeg, odraslijeg muškarca s kompleksnijim životnim iskustvom.
Svoj tekst nazvali ste „Plemena“, naglašavajući da i danas živimo u svojevrsnom plemenskom sustavu, formirajući zajednice oko zajedničkih interesa ili krvnog srodstva.
Da, smatram da su plemena model kojem težimo od samog postanka ljudske vrste. Ona nisu samo obitelji ili manjinske skupine, danas su tu plemena fanova Katy Perry, ljubitelja crno-bijele fotografije... Kao tinejdžerka sam imala fazu propitivanja vjere. Kako mi je majka napola Židovka, krenula sam na okupljanja u židovsku zajednicu. Tad mi nije bilo sasvim jasno zašto imam takvu potrebu za pripadanjem nekoj skupini, ali sad razumijem da sam željela osjetiti snagu koju pleme donosi. Obitelj o kojoj pišem silno je ponosna što ne pripada niti jednoj grupi, a nije ni svjesna da time čini najmanje moguće pleme, od svega pet nesretnih, međusobno zavađenih pripadnika.
U predstavi govorite i o negativnim stranama pripadanja skupini, ponajviše na primjeru zajednice slijepih.
Pripremajući „Plemena“ shvatila sam da je plemensko uređenje, sa svojim pravilima i hijerarhijom, iznimno snažno među gluhima. Djelomično je to zato što imaju vlastiti jezik, za razliku od, primjerice, slabovidnih osoba. A taj jezik koji ih povezuje ujedno je i alat razdvajanja – oni koji ga bolje poznaju svisoka gledaju one koji ga tek uče, gluhi od rođenja smatraju se „bolje gluhima“ od onih koji su naknadno izgubili sluh... Mnogi sugovornici govorili su mi o primjerima diskriminacije unutar zajednice gluhih, ali na kraju su me zamolili da njihova imena ne navodim u zahvalama, kako ih ta ista zajednica ne bi izopćila. Kad govorimo o lošem ophođenju prema drugima, uvidjela sam, smiješno je pretpostaviti da su gluhi iz nekog razloga bolji od nas ostalih.
Ako govorimo o obitelji kao o nuklearnoj zajednici koja nas formira ili deformira, koliko ste osobnog iskustva unijeli u „Plemena“? Jeste li i vi, kao neki likovi iz drame, osjećali da se morate dokazati jer dolazite iz spisateljske obitelji?
Itekako. Sjećam se kako sam u osnovnoj školi bila prestravljena jer sam za zadaću morala napisati pjesmicu o jeseni. Moj otac je bio pravi pjesnik, a ja obična klinka. Sve što bih tada napisala zvučalo mi je nepopravljivo diletantski. Mislim da sam odabrala pisati drame jer se ni moj otac ni Pasternak njima nikad nisu bavili. Nije postojala opasnost da se osjećam kao nečija loša kopija.
U predstavi pokazujete kako roditelji u najboljoj namjeri često izazovu nesigurnost, pa čak i nesreću svoje djece... Je li to neminovni poraz svakog roditeljstva?
Zanimljivo, čini mi se da upravo zbog toga moju dramu najviše vole homoseksualni muškarci. I redatelj koji je u New Yorku postavio njenu najuspješniju verziju je gej, i rekao mi je da je Billyjeva priča vrlo slična trenutku u kojem svako dijete mora prisiliti obitelj da ga prihvati onakvoga kakvo jest, što gejevima i njihovim roditeljima zna biti posebno teško zbog društvene stigme.
Svoju prvu dramu „Zec“ sami ste režirali.
Bilo je to zastrašujuće iskustvo, jer sam znala da uz potpunu kontrolu dolazi i potpuna odgovornost. Da je predstava ispala loša, bila bih za to jedini krivac.
„Plemena“ ste ipak prepustili drugima. Koja vam je produkcija najdraža?
Od svih europskih, najiskrenije, ova koju smo večeras gledali. Njemački redatelj, primjerice, nije osjećao empatiju prema likovima. Izrezao je sve sentimentalne dijelove teksta. U Madžarskoj smo imali divan prijevod i prekrasne glumce, ali ponovno se dogodio problem s redateljem, koji je predstavu pretvorio u slapstick i znatno prekrojio tekst. Čini mi se da je zagrebačka ekipa savršeno razumjela što sam htjela postići tekstom, i to su zaista lijepo oživjeli na sceni.