Nitko osim policije ne mora znati detalje poruka koje je svojim žrtvama slao Matanić

Prošla su tri dana od kada smo objavili da je naš poznati redatelj Dalibor Matanić godinama seksualno uznemiravao mahom mlade djevojke, o čemu je dio filmske zajednice znao sve, a drugi ništa ili gotovo ništa. Tko je znao, a tko nije, sada je predmet brojnih nagađanja, pa i međusobnih obračuna i prokazivanja koja će uslijediti u tjednima koji su pred nama. Pandorina kutija je otvorena i povratka više nema, no mnogo je još posla pred cijelim društvom da bi se žene u njemu zaista osjećale sigurno i slobodno govoriti o vlastitim iskustvima.

Anonimnost koju novinari srećom mogu garantirati zato je ključni korak u raskrinkavanju malignih društvenih fenomena, unatoč golemoj gladi javnosti za detaljima koji bi trebali zanimati samo policiju i državno odvjetništvo. Omogućavanjem da svoju istinu iznesu bez stigme koju u našem društvu nažalost donosi javno izlaganje, naše su hrabre sugovornice pomogle da se neke buduće generacije zaštite od predatora koji je godinama operirao u sigurnosti spoznaje da mu se žene ne usuđuju suprotstaviti.

Tužan je detalj da se nisu osjećale dovoljno hrabro ili sigurno da se za pomoć obrate policiji, možda i svjesne retraumatizacije koju taj postupak donosi. Na temelju našeg pisanja i priznanja koje je na svojim društvenim mrežama objavio sam Matanić, policija je sada po službenoj dužnosti pokrenula postupak. Da bi on rezultirao procesom kažnjavanja krivca, važno da se barem dio žrtava ohrabri obratiti najbližoj policijskoj postaji ili odjelu za opći kriminalitet PU zagrebačke, koji je preuzeo slučaj. Policija je u tom procesu zakonom obvezna štititi anonimnost osoba koje su obuhvaćene izvidima, a kasnije je na Državnom odvjetništvu kako će s tim materijalima postupati.

Ono što javnost, filmska zajednica i novinari sada mogu učiniti jest ohrabriti žrtve jasnom porukom da se njihovim pričama vjeruje i da će ih se zaštititi, umjesto da im izazivamo dodatnu nelagodu nagađanjem o njihovim motivima i granicama koje je Matanić sam prelazio. Od kada smo izišli s ovom pričom, u javnosti se pretresa svaka rečenica naših tekstova i traže detalji – što im je napisao, kako je napisao, kome, kada, koliko često. Simptomatično je to za većinu slučajeva rodno uvjetovanog nasilja, gdje se žrtvama redovito mjere duljine suknje, ispituje zašto su šutjele i provjerava koliko su imale pratitelja na Instagramu. Upravo zbog toga, u mnogim slučajevima koji su došli do javnosti danas bolje pamtimo imena žrtava nego njihovih zlostavljača. Možda su se baš zbog toga mnoge mlade glumice koje su u našoj regiji krenule govoriti o užasnim iskustvima s redateljima kasnije odselile iz svojih sredina ili su promijenile profesiju. To nije njihov poraz, nego poraz cijelog društva.

>> GALERIJA Redatelj Dalibor Matanić kojeg studentice optužuju za seksualno zlostavljanje

Razgovarajući s gotovo trideset osoba prije objave prvog teksta, a i na temelju poruka i svjedočanstava koje smo naknadno dobili, prikupili smo dovoljno informacija da sa sigurnošću možemo tvrditi da se u slučaju Matanić radilo o učestaloj i nimalo benignoj praksi. Ona je dovela i do otkazivanja suradnji na unosnim projektima čiji se producenti sigurno ne bi izlagali propitivanjima financijera, partnera i javnosti da nisu imali čvrsto uvjerenje u činjenicu da je redatelj nepovratno prešao granice morala i legalnosti. To je, na kraju krajeva, priznao i sam Matanić, u isprici koju je objavio na Facebooku, a nedugo potom i obrisao. Pa iako je javno priznanje bilo svima dostupno, mnogi su i dalje dvojili u istinitost onoga što čak ni glavni akter ne poriče, pridonoseći atmosferi u kojoj je ženama zastrašujuće teško javno istupiti.

Ugledna glumica Nina Violić, koja je među ostalim imala i jednu od dvije glavne uloge u Matanićevu filmu "Fine mrtve djevojke", jučer je objavila javni apel da se žrtvama dopusti da same odlučuju o tome što će, kada i kako podijeliti.

– Naše mlađe kolegice odlučile su istupiti anonimno i svaka im čast! Njihova je snaga u golemom broju koji neprestano raste. Imajte potpuno poštovanje, molim Vas, prema toj odluci. Niti jedna glumica koja započinje svoju karijeru nije zaslužila, nakon svega što je prošla, postati poznata i zapamćena kao Matanićeva žrtva – rekla je Violić, saževši sentiment brojnih iskusnijih kolegica koje ovih dana pružaju podršku Matanićevim žrtvama.

>> VEČERNJI TV Večernjakova novinarka koja je razotkrila Matanića: 'Danas sam razgovarala s policijom, pokreću izvide'

S kime god da razgovaram, govore mi o suzama i zagrljajima u kazalištima i na snimanjima, velikom olakšanju i osjećaju da napokon nisu same, ali i osjećaju krivnje nekih od djevojaka što nisu žešće reagirale, što su neke na njegove poruke i odgovarale, pokušavajući vratiti dopisivanje u domene pristojnosti i profesionalnosti. Mnoge koje su i same bile na meti njegova ponašanja danas se grizu što nisu znale za širinu problema, što na snimanjima nisu našle načina da zaštite one još ranjivije.

Zanimljiva je ta duboko ukorijenjena kolektivna psihologija žena, pogotovo onih iz patrijarhalnog društva, što i kada ništa od toga što im se dogodilo nisu ni zaslužile ni tražile i dalje osjećaju krivnju, strah i sram, onaj kakav bi trebali osjećati oni koji su zlouporabili svoj položaj i njihovo povjerenje.

Sram bi trebali osjećati i oni koji sada inzistiraju na objavi detalja Matanićevih ponašanja, pravdajući to potrebom da "bolje razumiju slučaj", a zapravo samo želeći zadovoljiti gotovo pornografsku, iako i duboko ljudsku želju za detaljima. To smo vidjeli i u nedavnom tragičnom slučaju ubojstva dvogodišnje djevojčice Danke, slučajevima zagrebačkih femicida koji su koincidirali s ovim skandalom, pa i brojnim drugim tragedijama od kojih se prečesto radila zabava za naciju.

POVEZANI ČLANCI:

U tom kontekstu važno je i priopćenje koje je danas izdalo Hrvatsko novinarsko društvo, a u kojem se na kolege apelira da se vode etikom novinarskog poziva, odnosno da se suzdrže od pokušaja otkrivanja identiteta žrtava koje su Večernjem listu pristale anonimno svjedočiti o seksualnom uznemiravanju kojem su bile izložene od redatelja Dalibora Matanića.

To ne znači da novinari ne trebaju istraživati slučaj ili da žene trebaju prestati govoriti, baš naprotiv, već samo da dostojanstvo svih žrtava treba biti ispred znatiželje onih koji to nisu. Govoriti o iskustvu zlostavljanja golem je (i ne prvi) korak ka iscjeljenju, ali situacija u kojoj se svaki korisnik društvenih mreža ponaša kao arbitar tuđe traume to samo otežava. Na kraju krajeva, ni Matanićeva žena i djeca ne moraju čitati detalje o tome što je pisao i radio nečijoj tuđoj djeci, prije nego što ih je upozorio da o tome ne govore.