Baš kao što je prije nekoliko godina Zlurada nadrasla „Trnoružicu“ i postala priča za sebe (i to čak u dva nastavka) s Angelinom Jolie u glavnoj ulozi, na red je došla još jedna velika negativka koja je mnogima obilježila djetinjstvo. Drska, samosvjesna, odmjerena, elegantna, nerealno očaravajuća i jako, jako zlobna – Cruella de Vil. Dok u „101 Dalmatincu“ nije bilo svejedno hoće li žena s upečatljivom crno-bijelom frizurom uspjeti ukrasti preslatke psiće kako bi iskoristila njihovo krzno u modne svrhe, u „Cruelli“ se priča okreće. U najnovijem Disneyevu uratku jednostavno je nemoguće ne priželjkivati ostvarenje svih Cruellinih želja, koliko god nisu dobre.
„Cruella“ nema puno dodirnih točaka s pričom iz „101 Dalmatinca“. Ovdje pak pratimo negativkin nimalo lagan životni put zbog kojeg je postala onakva kakvu je poznamo. Cruella je, naime, odrasla kao Estella, problematična djevojčica koja se nije libila ni drsko odgovoriti nadređenima ni potući se s jačima. Kada je njezina majka odlučila da se iz malog mjesta presele u London, prvi korak im je bilo usputno svraćanje na zabavu kod mamine stare prijateljice. Nažalost, na toj zabavi Estella svjedoči majčinoj pogibiji za koju si je sve do odrasle dobi predbacivala krivnju. Ona postaje siroče i još kao djevojčica na ulici upozna svoje vjerne suputnike Jaspera i Horacea. Dok trojac odrasta zajedno baveći se pritom loše plaćenim poslovima i sitnim lopovlucima, sve o čemu Estella sanja jest karijera modne dizajnerice. Spletom nezgoda, za koje se ispostavilo da su zapravo sretne okolnosti, Estellu angažira čuvena modna dizajnerica Barunica. Tijekom svog stažiranja u središtu visoke mode, Estella shvati da ne samo što je Barunica mamina prijateljica na čiju su zabavu te kobne večeri svratile, nego je ona i ubila njezinu majku. Od tog trenutka Estella postaje Cruella i tada, iako je riječ o uratku koji ima kratkotrajan i instant wow-efekt, počinje prava filmska zabava.
Dvije Emme – Stone i Thompson – dale su „Cruelli“ vrckavost, drskost, živost, ali i otmjenost, eleganciju i profinjenost. Zahvaljujući pomno razrađenim ulogama i odličnoj glumi zbilja nije teško simpatizirati ove dvije negativke. Kada se u tu jednadžbu dodaju scenografija koja donosi ne samo ulični i surovi londonski štih 70-ih godina, nego i raskoš aristokratskih interijera, kao i kostimografija te šminka koje odišu glamurom i haute coutureom, teško je ne biti – barem vizualno i barem nakratko – pod dojmom filma.
„Cruella“, zapravo, po mnogočemu podsjeća na „Vrag nosi Pradu“, modnu filmsku poslasticu s Meryl Streep i Anne Hathaway. Međutim, kada bi se glazbom pojašnjavala razlika između ta dva filma, onda bi se reklo da je „Vrag nosi Pradu“ jedan rasplesani R&B pop, dok je „Cruella“ – a to od prve do zadnje minute potvrđuje i soundtrack – punokrvni rock ‘n’ roll.