Nove Vinilne priče kreativaca koji žive, dišu i misle glazbu

Kada Françoise Sagan u usta svog junaka (istoimenog) romana stavlja rečenicu “Volite li Brahmsa?”, ona je tu ipak sasvim slučajno. Mogla bi glasiti i, primjerice, “Volite li riječne rakove?” jer bi podjednako dobro označila pomalo dekadentno ozračje u kojem se događa priča. No, u kratkom lirskom romanu “Moderato cantabile” druge velike francuske književnice Marguerite Duras glazba je u sasvim drugačijoj funkciji, sjedinjena sa svakom riječi. Tamo kroz cijelu priču, doslovno svaku stranicu, kroz ritam rečenica, emocije žene rastrzane nedopuštenom strašću – cijelo vrijeme tiho zvuči upravo taj “lagano pjevni” ritam.

A upravo u takvom širokom glazbenom rasponu i priče su u zbirci "Zvučni zid II – Vinilne priče" urednika Arsena Oremovića, nedavno izašle u izdanju Menarta, donose 28 (novih) priča i tri svjetske ekskluzive: priče Hugha Cornwella, Leslieja Woodheada i Kirka Francisa, svjetskih zvijezda šoubiznisa koje su pisale baš za Zvučni zid.

Svi autori koji su uvršteni u "Vinilne priče" znaju mnogo o glazbi. Oni su kreativci koji note žive i dišu i nisu tu u ulozi upućenijih promatrača. Svima im je zajedničko to što glazbu i misle jer rock (i popratne mu vrste) za njih nije tek zvučna kulisa svakodnevice nego bitan dio odrastanja, donošenje životnih odluka, zaljubljivanja, sazrijevanja (da budemo socijalni i politički konkretni)...

Urednik Oremović priče bira po mudrom ključu misleći na iste takve čitatelje pa će neki rado pročitati uz kakvu je glazbu odrastao Renato Baretić ili zašto Ognjen Sviličić nije postao panker. Drugi će uživati u odličnom Goranu Gerovcu, koji kroz prizmu nerazlikovanje rocka od narodnjaka priča još jednu u nizu svojih teških (ali i zabavnih) priča o našoj sumornoj stvarnosti, ali i Mireli Priselac Remi i priči o ocvaloj zvijezdi na zalasku. Tj. umoru!

No, iz pravog obilja autorskog glazbenog đira posebno se izdvajaju priče na temu – što bi bilo kad bi bilo. Baš tu srest ćete Kralja i Michaela Jacksona u rock-izbjeglištvu najvećih, gdje samo još iščekuju Jaggera, ali i Johna Lennona, koji na pijaninu svira samo za svog tatu. I baš će vas te glazbene bajke natjerati da smislite neku svoju sretniju glazbenu prošlost, sadašnjost ili budućnost.