Iako su od pravog (ili barem pravodobnog) nastavka originalnog Blade Runnera fanovi odustali još u prošlom stoljeću, najava njegova drugog dijela, smještenog u 2049. godinu, izazvala je neukrotivu mješavinu uzbuđenja i skepse.
Hoće li se raditi o još jednom u nizu hollywoodskih pokušaja eksploatacije davnih uspješnica? Hoće li novi glavni glumac biti dosljedan nasljednik Harrisona Forda? Može li inteligentni SF opstati u američkom filmskom mainstreamu? Na barem jedno od tih pitanja odgovor je potvrdan: Ryan Gosling dobro se snašao u očekivanjima nabijenoj ulozi Istrebljivača nove generacije, čiji je zadatak “umiroviti” starije modele replikanata, među kojima bi se prema nekim tumačenjima mogao naći i junak prvog filma, odmetnuti detektiv Deckard čiju stariju i umorniju inkarnaciju šarmantno glumi povratnik Harrison Ford.
Utrka s vremenom
Sama radnja događa se trideset godina nakon prvog nastavka: Goslingov lik, nadjenutog imena “K”, u ulozi losangeleskog policajca locira i eliminira replikanta u čijem dvorištu pronalazi dugo čuvane dokaze o postojanju “čuda”, bića koje bi moglo trajno izbrisati granicu između stvarnih i umjetno stvorenih ljudi. To ga, očekivano, gura u grozničavu utrku s vremenom, u pokušaju da otkrije istinu o vlastitu podrijetlu prije nego što se i sam nađe na listi za istrebljenje. U sporednoj ulozi njegove ljudski nesavršene, alkoholu sklone šefice uvjerljiva je Robin Wright, a pomalo sterilnu hologramsku družicu, najneljudskiju i najljudskiju junakinju istodobno, igra mlada Ana de Armas. Najupečatljiviju žensku ulogu ipak je ostvarila Sylvia Hoeks kao nemilosrdna Luv, a najuočljiviju poveznicu sa ženskim likovima prvog filma nosi Mackenzie Davis kao replikantica Mariette. Iako će s vremenom postati jasno da su (ne samo nabrojeni) ženski likovi apsolutno ključni za cijeli zaplet filma, one su uglavnom zadržane na razini ilustracije, dok radnjom dominiraju muškarci - Gosling, Ford i Jared Leto u već gotovo šablonskoj ulozi dijaboličnog Niandera Wallacea. Autorska ekipa na čelu s redateljem Denisom Villeneuveom, čiji je prošlogodišnji “Dolazak” odjeknuo kao jedan od boljih žanrovskih filmova zadnjih godina, uložila je realni maksimum u pokušaju što dosljednijeg transponiranja originalne priče i estetike u novo filmsko vrijeme, koje se snažno oslanja i na neusporedivo napredniju, ali često i hladniju CGI tehologiju. U tome su išli toliko daleko da se na trenutke čini da su u beskrajnim posvetama originalnom “Blade Runneru” gotovo zaboravili razvijati novi film: “Blade Runner 2049.” u brojnim je zanatskim aspektima, a pogotovo u svojim digitalnim krajolicima, zaista besprijekoran, no pati od ozbiljnog manjka uzbuđenja. I dok radnja povremeno zagrebe u potencijalno sjajne narativne rukavce, oni ostaju neiskorišteni u ravnocrtnoj trosatnoj plovidbi novim-starim svijetom dobro poznatih i u međuvremenu potrošenih SF fraza.
Nema inovacije
Novi “Blade Runner” u vrhu je trenutačne SF ponude, ali miljama daleko od inovativnosti originala: novi nastavak, poput replikanta, u svojim je opipljivim karakteristikama superiorniji, no ostaje pitanje - ima li dušu?
Završna scena i monolog Rutgera Bauera su nešto od najljepšeg u filmskoj povijesti, IMHO. Ne vjerujem da današnje producente takve stvari uopće zanimaju.