Podaci su egzaktni i mjerljivi, ali ponekad i ne znače mnogo. Iako se sadašnji direktor bečke Državne opere, Francuz Dominique Meyer može pohvaliti popunjenošću svoje kuće od čak 99 posto, ali i utrškom na blagajni od čak 38,5 milijuna eura, relativno novi austrijski ministar kulture, socijaldemokrat Thomas Drozda nije mu odlučio omogućiti i treći petogodišnji mandat na čelu jedne od najvećih i najslavnijih opernih kuća na svijetu. Meyera će tako 1. rujna 2020. godine zamijeniti rođeni Beograđanin Bogdan Roščić, koji na mjesto bečkog opernog direktora dolazi s mjesta direktora Sonyja za klasični glazbeni program, što je u Austriji izazvalo umjetničke, ali i političke polemik
I dok neki podržavaju dolazak Roščića (rođenog 1964. godine), iskusnog glazbenog menadžera, ali i glazbenog publicista i novinara te svojedobno direktora Trećeg programa austrijskog radija, koji je kao desetogodišnje dijete s obitelji iz Jugoslavije emigrirao u Linz, drugima smeta što taj čovjek nema iskustvo vođenja neke velike glazbene institucije kao što je to bečka Državna opera. Prepoznatljivo, zeleni i socijaldemokrati bili su za Roščića, a Slobodarska partija bila je protiv, pozivajući se na austrijsku kulturnu tradiciju...
Uostalom, austrijske oprezne porezne obveznike ta kuća godišnje stoji nemalih 59 milijuna eura iako se sadašnji direktor Meyer hvali da je vlastiti prihod bečke Opere, primjerice, veći od prihoda svih triju berlinskih opernih kuća.
– Od naših predstava, u posljednje je vrijeme najslabiji posjet imala opera “Tri sestre” Petera Eötvösa, i to s 95 posto ispunjenog gledališta. To su podaci na koje bi svaki operni direktor na svijetu bio i te kako ponosan – izjavljivao je medijima iskusni francuski operni lisac Meyer prije nego što je objavljeno da će (ipak) dobiti nasljednika. Ti su podaci o velikom broju opernih gledatelja u Beču osobito važni jer newyorški Metropolitan muku muči s popunjavanjem gledališta, pa nisu rijetke predstave na kojoj je svako drugo mjesto prazno. U vodećoj newyorškoj opernoj kući čak razmišljaju o uvođenju zimske stanke, dakle da prepolove uobičajenu opernu sezonu!? Doduše, treba reći da Metropolitan ima ukupno 3786 mjesta, a bečka Opera “samo” 2284, od toga čak 579 mjesta za stajanje koja imaju i pristupačnije cijene. A možda i Metropolitan plaća cijenu svih onih popularnih direktnih prijenosa njihovih izvedbi u kinima i dvoranama diljem svijeta, tko će ga znati.
Naravno, bečka Državna opera iznimna je i po svom bogatom repertoaru. Samo u ovoj sezoni njeni posjetitelji (a godišnje ih ima više od 600.000) mogu pogledati pedeset pet (!?) opernih naslova te desetak baletnih programa, što je neviđena raskoš kakvom se ne može pohvaliti ni jedna operna kuća na svijetu.
Tako će samo u ožujku posjetitelji koji plate ulaznice po cijeni od 14 do 205 eura (a za većinu predstava postoji i poduža lista čekanja) moći pogledati Mozartova “Don Giovannija”, Puccinijevu “Turandot”, Straussovu “Arabelu”, Wagnerovu operu “Tristan i Isolde”, Gounodova “Fausta”, Massenetova “Werthera”, Rossinijevu “Talijanku u Alžiru”, ali i prigodno, preduskrsnu premijeru Wagnerova “Parsifala” pod dirigentskim vodstvom Semyona Bychkova i u režiji cijenjenog redatelja Alvisa Hermanisa. Ako se tome pribroje i dva recitala, i to slovačke primadone nad primadonama, iznimno obljubljene u Beču Edite Gruberove, ali i ruskog baritona Dmitrija Hvorostovskog (koji je lani pjevao i u Zagrebu u ciklusu Arioso KD-a Vatroslav Lisinski), te nekoliko baletnih programa, jasno je da je bečka Opera doista institucija vrijedna svake pažnje i to u svjetskim razmjerima.
Pa zašto su onda austrijski kulturni moćnici odlučili zamijeniti Meyera, koji očito i zna napuniti blagajnu, ali i ima uspjeha i u kontinuiranom glancanju višedesetljetnog ugleda bečke Opere? I koji je javno izjavljivao da je u Beču iznimno sretan, te je za 2020. godinu već najavljivao ambiciozni repertoar s čak tri praizvedbe, a osigurao je i nastup slavnog njemačkog tenora Jonasa Kaufmanna u 2019. godini, i to u Straussovoj operi “Žena bez sjene” u povodu stote godišnjice njene praizvedbe?
Mnogi ozbiljni kritičari sadašnjeg (pre)bogatog repertoara i politike (pre)visokih cijena u operi Meyeru spočitavaju činjenicu da je publika u zgradi na bečkom Ringu sve starija i starija. I to unatoč hvaljenom programu tzv. dječje opere koji u bečku opernu kuću, zahvaljujući privlačnim matinejama, privuče 25.000 mališana.
Stoga od Roščića koji je u austrijskim novinama pisao hvaljene kritike pop glazbe i koji je svojedobno preporodio Treći program austrijskog radija, očekuju propuh i u repertoaru i napose u profiliranju i prijeko potrebnom pomlađivanju publike, ali i veću ambicioznost koja se napose mora odnositi na očekivani veći broj premijera u jednoj sezoni. A Roščić im svojim prvim pomalo i rokerski razbarušenim i zvučnim izjavama i intervjuima već pomalo daje za pravo. Tako je taj austrijski menadžer već najavio da bi rado u repertoaru bečke Državne opere vidio i suvremenu operu o novom američkom predsjedniku, doista slikovitom biznismenu Donaldu Trumpu i tako dodatno uzburkao operne i neoperne duhove...
– Opera, na žalost, više nije mjesto na kojem vas očekuju neka od najvažnijih iskustava u svijetu. Novu publiku treba pažljivo odgajati – jedna je u nizu realističnih izjava novog bečkog direktora koji je i te kako svjestan brzih promjena u svjetskom poimanju umjetnosti i posebno opere kao vrlo skupe i elitističke forme s kojom se mlađe generacije u ovom digitaliziranom svijetu malo teže poistovjećuju.
Roščić kao dugogodišnji menadžer u vodećim svjetskim diskografskim kućama poput Sonyja, ali i Deutsche Grammophonea ili pak Decce, u osobnom je odličnom kontaktu sa svim najvećim svjetskim zvijezdama operne i klasične glazbe, i to u rasponu od sopranistice Anne Netrebko pa do mezzosopranistice Cecilije Bartoli ili pak njemačkog tenora Jonasa Kaufmanna.
Roščić je ostvario odlične kontakte i s dirigentima mlađe (ali i starije) generacije, pa bi bečka Državna opera možda mogla ponovno dobiti generalnog umjetničkog direktora kojeg je izgubila nakon što se direktor Meyer 2014. godine bučno i nepopravljivo razišao s austrijskim dirigentom svjetske reputacije Franzom Welser-Möstom, umjetnikom koji je trenutačno najzvučnije austrijsko dirigentsko ime. Treba reći da je Welser-Möst čak dva puta ravnao razvikanim Novogodišnjim koncertom Bečke filharmonije, dakle s orkestrom koji tradicionalno svira u bečkoj Državnoj operi, ali i da je u oštroj borbi s Meyerom oko repertoara, dirigenata i pjevača morao popustiti i otići iz svoje domovine, i to u Cleveland, gdje vodi tamošnji ugledni simfonijski orkestar. Možda se za koju godinu vrati s Roščićem, naravno, ako se austrijski dirigent bude uklapao u njegovu viziju umjetničkog vođenja bečke Opere. U posljednje vrijeme Roščić živi između Berlina (gdje mu je obitelj) i New Yorka (gdje mu je posao) i ima odličan pregled nad svjetskim glazbenim kretanjima. A i imenovan je na novo direktorsko mjesto čak četiri godine prije stupanja na dužnost, što je više nego dovoljno vremena da se minuciozno pripremi za odgovornu dužnost. Naravno, riječ je i o odgovornosti austrijske i bečke kulturne politike koja vođenje velikih nacionalnih institucija ne prepušta slučaju i trenutačnim kadrovskim nadahnućima, kao što je to primjerice slučaj u Hrvatskoj, gdje se vodeći kadrovi u kulturi s figom u džepu traže na neuvjerljivim i vrlo često i ponižavajućim javnim natječajima.
Tako je i prije dva tjedna, kada je jedna od najtraženijih pjevačica na svijetu, čarobna Anna Netrebko u dvorani Gustav Mahler bečke Opere dobivala prestižnu titulu komorne pjevačice, novi direktor Bogdan Roščić sjedio u prvom redu, i to uz Meyerova prethodnika, najdugovječnijeg direktora bečke Državne opere Ioana Holendera, rođenog u rumunjskom gradu Temišvaru.
Dakle, Roščić je već počeo aktivno sudjelovati u životu bečke Državne opere kako bi svoju prvu direktorsku sezonu 2020./21. mogao dočekati potpuno spreman, s najjačim pjevačkim, dirigentskim i redateljskim imenima koje je obećao bečkoj pubilici. Kako se čini, Roščić i ne misli da se repertoar bečke Opere mora prilagođavati stranim turistima koji su iz večeri u večer najvjernija publika. Stoga se u pogledu njegos imenovanja već spominje i “strašna” riječ revolucija.•