U današnjem kazališnom trenutku, u zemlji u kojoj se na kulturu još uvijek gleda kao na nešto što samo “troši” teško zarađen novac, najteže je razvijati baletni ansambl. Taman stvoriš velikog plesača, a onda on dobije ponudu koja se ne može odbiti iz neke moćnije (čitaj mnogo bogatije) kazališne kuće. Kako uopće doskočiti takvom razvoju događaja?
Hoverboardi u samostanu
U Baletu HNK Zagreb očito su pronašli odgovor: pred plesače uvijek iznova treba stavljati nove izazove, ponuditi im repertoar i uloge koje znače više od novca. Upravo takav nevjerojatan izazov balet je “Opasne veze”, nastao po epistolarnom romanu Pierrea Choderlosa de Laclosa, koji svim pamte po glasovitom filmu Stephena Frearsa.
Tim je najnovijim naslovom Balet HNK Zagreb zakoračio na novi put, dosegnuo novu izvedbenu razinu jer ovdje je gluma podjednako važna kao i ples.
No, krenimo redom. Koreograf i redatelj Giorgio Madia složio je “Opasne veze” na (neplesnu) glazbu Josepha Haydna. Odabrao je skladatelja koji se uklapa u vrijeme iz romana, radio na tome dugo i studiozno, a pri tome se odlučio i za “opasniju” verziju žive svirke. Orkestrom HNK Zagreb ravnao je maestro Dian Tchobanov, stvorivši početnu poziciju za veliki baletni hit i “matricu” (upotpunjenu začudnim šumovima) iz koje na nevjerojatno dojmljiv način iskaču komični elementi priče.
Madia na samom početku, u grupnoj sceni koju pleše posluga, postavlja glavni ton lascivne priče o francuskom plemstvu koje dosadu krati seksom, a u općoj raskalašenosti stradavaju svi koji si dopuste ljudske osjećaje; da bi nakon toga, od početne scene odijevanja glavnih junaka pa do zadnje scene sloma markize De Merteuil pred ogledalom, slijedio Frearsov film. Naravno, ovu priču i sve njene spletke nije jednostavno ispričati, a kamoli otplesati, a ovom baletu to uspijeva tako da ga bez problema prate i oni koji prvi puta zarone u priču.
U toj konzistentnoj slici epohe Madiji je od najveće pomoći bio Domenico Franchi, autor scene i kostima. Scenografija je sva u prozračnim panelima koji u misli prizivaju 18. stoljeće, a njihovo spuštanje sa stropa, kao i način na koji ih Madia (on je i autor svjetla) osvjetljava tvore čipku krajnjeg hedonizma, ali i zatvor – onaj iza samostanskih zidova kao i onaj unutar strasti (i ljubavi) koja ruši sve pred sobom.
Kostimi su u 50 nijansi plave, kao i cijeli balet, vješto stilizirani; pleše se u krinolina, svi nose bijele perike..., a u njima leži i jedna od rijetkih zamjerki ovom baletu, koja ide na dušu redatelju Madiji, koji uz Franchija potpisuje i kostimografiju, a koji je u tom segmentu radio protiv koreografa Madije. Krinoline bi, naime, trebale biti barem pet centimetara kraće, čime bi noge balerina i špice ipak došle do izražaja. Madia i Franchi su do poda duge halje trebali ostaviti tek za časne sestre koje (vjerovali ili ne) ovaj balet plešu (u najdoslovnijem smislu riječi) na hoverboardima.
Kosovac “troši” muškarce
U tako postavljenom baletu golema je odgovornost ležala na leđima nacionalnog prvaka Tomislava Petranovića, u glavnoj ulozi vikonta De Valmonta. Uloga je to na koju su naslonjeni svi ostali karakteri i dijelovi priče, lik koji mora biti distanciran, rekli bi i blaziran, a ispod te krute površine mora se vidjeti ponor strasti. Petranović je za ovu kreaciju posegnu za svim što je u životu naučio (na samo na baletnoj sceni) i uspio, te stvorio ulogu u kojoj opscenog zavodnika gradira do običnog čovjeka koji se ipak zna (i može) zaljubiti.
Natalia Kosovac je kao markiza De Merteuil, nakon barunice Castelli, zablistala u još jednoj ulozi žene koja “troši” muškarce, iznova dokazujući da bi se snašla i na pozornici koja je dramska, a ne plesna, dok je Iva Vitić Gameiro kao gospođa De Tourvel, zanosna u ulozi eterične mlade žene koja strada zbog ljubavi.
Uloga Edine Pličanić (gospođa De Volanges) najveće je iznenađenje ovog baleta. Nacionalna prvakinja se ovdje dokazala u ulozi karakterne komičarke, što je teško bilo očekivati od vrhunske balerine za koju smo bili uvjereni da je ulogu života otplesala kao Ana Karenjina, no sada samo čekamo njenu novu ulogu, novi smjer kamo će je balet odvesti.
Dodati plesačima glavnih uloga svakako treba i Asuku Maruo, Andreu Shifana, Olju Jovanović Zurovac, Takuya Sumitoma... kao i cjelokupan baletni ansambl i ponovno smo na početku ovog teksta – u novoj uzbudljivoj eri zagrebačkog baleta. •