U konkurenciji deset uglednih svjetskih pjesničkih imena jednoglasnom odlukom Upravnog odbora Struških večeri poezije Slavko Mihalić postao je ovogodišnjim, 36. dobitnikom Zlatnog vijenca SVP-a. S. Mihalić, koji u svom stvaralaštvu, u svim fazama, slika život iz različitih perspektiva, vrlo je cijenjen u Makedoniji. U povodu toga smo razgovorali s njim.
Vi ste najeksponiraniji hrvatski autor u Makedoniji, kakva je to tajna veza s Makedonijom?
- Pejsaž Ohridskog jezera i stare makedonske pjesme znanih i neznanih skladatelja bijahu uzrokom što sam, kad god bih mogao, putovao na Struške večeri poezije, pratio njihov razvitak, povijest, osvajanje demokratskih sloboda. Uvjeren sam kako je najvažniji trenutak za Struške večeri, makedonsko pjesništvo, općenito književnost, pa i Makedoniju kao cjelinu, bilo pretvaranje te festivalske priredbe u međunarodnu, a onda i dodjela Zlatnog vijenca. Govorim to uvjeren kako se suvremeni svijet sve manje osvaja oružjem, a sve više kulturom.
Više od pola stoljeća svojim ste pjesmama prisutni na ovim prostorima. Što je za vas poezija?
- Pišem, živim i sanjam poeziju od četrnaeste godine, dakle kakvih šezdesetak godina. Prvih deset godina to je zapravo više bilo učenje negoli nesputano stvaranje, ali i da sam htio nešto objaviti, ne bih mogao. Bilo je to doba najprije Drugoga svjetskog rata, a onda i dogmatske diktature tzv. "socijalističkog realizma", prvih poslijeratnih godina kad se zabranjivao čak i slobodan stih. Tek sam početkom pedesetih godina mogao pomišljati da je "došlo i moje vrijeme", tj. da mogu objavljivati prve pjesme. To je, zapravo, bilo vrijeme pojave časopisa "Krugovi", koji su vodili mladi pisci, a oni su mi poslije duga čekanja otvorili vrata časopisa. Osobito pamtim ime svestranoga književnika i oštroga kritičara Antuna Šoljana, koji me ne jednom "spašavao" od povampirenih dogmatičara, novinarskih plaćenika, neznalica i zavidljivaca. Mislim da i danas hrvatskoj književnosti nedostaje jedan Antun Šoljan. Htio bih naglasiti da nikad nisam pisao za naše bijedne honorare, pa sam čak tri od dvadeset i četiri knjige na hrvatskom jeziku objavio u vlastitoj nakladi. Čak se dogodilo da sam za jednu od njih dobio nagradu, što je bio svojevrstan presedan. Bez obzira na sve političke promjene, dobio sam sveukupno šesnaest nagrada za poeziju, ali mi je osobito draga nagrada za prijevode poezije. Mislim da bi svaki pjesnik morao barem pokušati prevoditi poeziju drugih pjesnika kao uspostavljanje pjesničkoga bratstva. Pjesnici svijeta su, naravno, međusobno vrlo različiti po svojim poetikama, razlikuju se u koječemu i pjesnici jednoga grada, ako hoćete i ulice, ali svojom ustrajnošću neizravno podržavaju jedan drugoga. I mene je u mnogim krizama spašavala, jačala spoznaja da nisam sam na svijetu, i da ih ima koji i u gorim okolnostima uporno rade dalje.
* Zlatni vijenac Struge najveće je priznanje koje dodjeljuju SVP i Republika Makedonija. Što vama znači ta nagrada?
- Sav sam zaronjen u poeziju. Upravo radim na novoj knjizi nakon dva mjeseca bolničkoga liječenja, što me je doslovce presjeklo u radu. Vijest da sam dobio Zlatni vijenac Struških večeri poezije duboko me potresla, ne samo kao nešto neočekivano nego i zato što dolazi iz ruku pjesničkih znanaca s kojima sam dijelio dobar dio života. Ne mogu reći da me previše uzbuđuju priznanja, više sam navikao na niske udarce, besmislene optužbe, ali kad mi je spoznaja o nagrađivanju doprla do svijesti i savjesti, kao da sam obolio od dobrote, od toga da moje pjesme prevedene u Makedoniji ipak poznaju. Onima među nama koji i sami pišu nije nepoznato što to znači. To je veliko ohrabrenje da ne sustanete, da znate kako postoje oni koji vas razumiju, ali koji mogu postati i vaši oštri kritičari. U tom smislu Zlatni vijenac Struških večeri poezije je trenutak priznanja kad biste mogli poletjeti, ali i snažan pritisak da samog sebe iscrpite do posljednje kapljice, da potražite i nađete u sebi i one posljednje stvaralačke snage.
Za sebe kažete: "Ja sam pravedan čovjek, ništa nemam", a ušli ste u plejadu 36 svjetskih pjesnika. Kakva je to obveza?
- Naravno da je zadovoljstvo biti u društvu, barem putem knjiga, tako slavnih pjesničkih imena. Nama iz "malih" zemalja i "malih" jezika češće nego drugima izmiču takva priznanja, ali istina jest također to da pravu nagradu daje ili ne daje pjesnik samome sebi kad pogleda objavljenu knjigu koja ne govori, nego ushićeno viče. On zna da ga i opet čeka bijeli papir koji ne priznaje nikakva priznanja ni zasluge, nego pohotno iščekuje njegovo tijelo, srce, um i sve ono nevidljivo što ga okružuje. Ipak, priznanja - blažen onaj kojemu se posreći - stvaruju u našem malom, skromnom životu određenu stabilnost. Može se osvrnuti s pomisli kako pravda i pravednost nisu izmišljotina i da njega, slavodobitnika, pretvaraju u čovjeka od kojega se očekuje. Uzdam se u to da je ovdje, pokraj mene, i moja nestrpljiva muza. Znam i zašto je nestrpljiva: moja nova zbirka ne trpi nikakva izvlačenja, odgađanja.
Sada, nakon povratka u Hrvatsku, zacijelo su se sredili dojmovi? Kako ste doživjeli Strugu i Makedoniju.
- Prva rečenica koju sam izgovorio stigavši u Skopje, još na aerodromu, bila je citat velikog njemačkog pjesnika Goethea: "Vi biste htjeli razumjeti pjesnike? Idite u pjesničku zemlju!" Za mene je ta pjesnička zemlja - Makedonija. Vjerujem u to od "42. godine otkako sam prvi put bio u Strugi, Ohridu, čuo šum Crnog Drima, okupao se u Ohridskom jezeru. Naravno, na makedonskoj obali Ohridskog jezera više ništa nije isto. Marljivi Makedonci potpuno su preobrazili pejsaž, ali ne samo gradeći nego i pod zemljom otkrivajući svoje korijene, pa i korijene ljudi koji su im prethodili. Svaka od četrdeset i jedne Struške književne večeri počinje stihovima pjesme "Tuga za jugom" makedonskog pjesnika Konstantina Miladinova iz druge polovice 19. stoljeća. Taj bolni vapaj s tmurnog sjevera za rodnim ohridsko-struškim krajem privukao je najprije skupinu mladih makedonskih pjesnika da se svakog ljeta sastaju na obalama Ohridskog jezera i tako svojim stihovima odgovore na poziv iz prošlog stoljeća, a kad se festival otvorio svijetu, stiglo je više od tri tisuće poeta i uopće pisaca doslovce sa svih kontinenata. Tako je i mene zapala čast da ove godine primim Zlatni vijenac Struških večeri poezije, pridružim se skupini izabranih pjesničkih imena, među kojima će nekoliko od njih, nakon Struge, primiti i Nobelovu nagradu.
Bez obzira na vlastite, najuzvišenije emocije, mogu reći da su Struške večeri poezije danas po svemu najvredniji festival poezija na svijetu, ponajprije zato što se održavaju daleko do gradskih vreva u gotovo netaknutum pejsažu, među ljudima sklonima pjesničkoj riječi, ali i glazbi, slikarstvu. Postoji u Strugi i pravi i veliki Dom poezije, koji svaki put ispunjavaju istinski, pažljivi ali i razdragani ljubitelji pjesničke riječi. Na kraju bih dodao da smo bili u Skopju, gradu koji raste snažnim zamasima, da smo tu potpisali dogovor o suradnji između društva hrvatskih i makedonskih književnika.
Razgovarala Anastazija Cako Arežina